Moglo bi se protumačiti i kao kriza srednjih godina kada se ovi Užičani pitaju 'kome pripadam' u istoimenoj pjesmi svog novog, drugog po redu albuma. Po muzičkom stilu koji njeguju, odgovor bi bio jasno - osamdesetim, kada su i startali kao bend. Riječ je o klasičnom rock/ power pop zvuku, koji je očito tada uzimao zamaha u Srbiji i koga su do kraja iznijeli recimo, beogradski sastav Eva Braun. Međutim, vjerojatno zahvaćeni kaosom koji je potom uslijedio za one koji su imali tu nesreću da ga na bilo kakav način dožive i prožive, za njih uslijedila je preko dva desetljeća duga stanka, da bi tek prošle godine objavili svoj debi album "Anahronija" (Centrala/Academica) i ne čekajući dugo, ovaj novi po imenu "Armija lavova". Od njihovog formiranja do danas prošlo je puno vremena - Cola se sada pije bez šećera, a pivo bez alkohola - neki od njih su postali očevi, ali su ljubav prema rocku očito zadržali i ona sada, sudeći po priloženom materijalu, plamti jako kao u njihovim mladim danima. U svom info-materijalu tako navode: sviranje rock'n'rolla je kao vožnja bicikla - kad se jednom nauči nikada se ne zaboravlja, te da prašenje istog nema veze s godinama, tehnikom ili (ne daj Bože) izgledom - već sa stanjem duha. Novi album najavili su s na početku spomenutom pjesmom, te s video spotom za "Moja draga", na kojoj su surađivali sa Zoranom Predinom kao gostujućim vokalom. Ipak, za odgovarajuće predstavljanje ovog novog izdanja ona se ispostavila kao ne tako dobar izbor, budući da sa sobom donosi jednu dosta flegmatičnu i previše mirnu crtu, kakva ne odgovara ostatku albuma. Dok je "Kome pripadam" već nešto drugačijeg kalibra i prikazuje "Armiju lavova" u jednom, doduše revijalnom, retro ali vrlo ugodnom melodičnom i ritmičnom svjetlu.

Ova šesteročlana skupina kao da je ovaj materijal sve prethodne godina držala zaključanim u nekom tajnom sefu, vremenskoj kapsuli slično, malko ga ispolirala i pustila na slušatelja. Nostalgija za nekim prošlim (rock) vremenima prepliće se s kreativnošću i umijećem stasalih i iskusnih muzičara, koji očito tek sada doživljavaju vrhunac svojih mogućnosti. Možda i prekasno, budući da je ovakav stilski format davno zamijenjen njegovim novijim inačicama. Ali ovih ukupno deset brojevima mogu poslužiti kao idealni eksponati neprolaznosti rocka, onoga koji se sluša a ne proučava i koji opija svojom jednostavnom ali ugodnom i zaraznom pitomošću. Čitava kolekcija melodičnih gitarskih linija juri za većinom plesnim i dinamičnim tempima uigrane ritam sekcije i pjesme uglavnom ujednačene kvalitete, koje portretiraju muzičare što trenutno doživljavaju svoju "drugu mladost" i pri tome rezimiraju svoje dosadašnje živote i doživljaje, te u svoje tekstove ugrađuju u međuvremenu pozamašnu riznicu proživljenog i preživljenog. Sa šarmom rock-buntovnika koji su uz pomoć glazbe unutra zadržali i sve ove godine konzervirali svoju mladost, i koji sve ovo rade isključivo radi sebe. U jednom intervjuu gitarist Ludih žena, Duško Cicvarić, šaljivo ističe da 'ionako sve ovo radi samo da bi se dokazao pred samim sobom i da bi impresionirao par žena'. Pri tome neopterećeno posežu čak do Beach Boysa s tipičnim zatvorenim vokalnim harmonijama i upečatljivim old school-surf rock melodijskim aranžmanima kao u "Letu će skoro kraj". Iako im je glazba usmjerena prvenstveno na zadovoljstvo slušanja, u svojim tekstovima imaju dosta ozbiljnih i društveno kritičnih podtonova, koji se nalazu u skoro svakom broju, a ponajviše u već spomenutoj "Kome pripadam", uvodnoj "Armija lavova" ili povijesnoj "Neka bude krvi". Spoznaja, koju nam ovi Užičani pružaju svojim novim albumom, može se sažeti otprilike i ovako: da rock'n'roll, ako dolazi od srca i odsviran je s guštom, ne poznaje vremenske distance niti formu u kojoj se prikazuje, već isključivo i samo ovisi o kvaliteti njegovih autora. Ili pak da im jasne granice postave njihove žene i djevojke tako što im strogo zabrane da ih se spominje u bilo kojem kontekstu, čega se ova užička skupina konstantno i pridržava.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 07/08/2013