Francuski dvojac u sastavu Sorghal (vokal) i Shaddar.V.H. (svi instrumenti) osnovan je 2000. u malom gradiću na obroncima francuskih Alpi i dugi niz godina je muku mučio s plasmanom svojih radova. Doduše, nije ih niti bilo mnogo, ali održavati koncerte je bila vraška zadaća. Često uz pomoć snimljenih matrica i neprestanog Shaddarovog tumbanja kada je na koncertima u svakoj pjesmi skakao na po nekoliko instrumenata - od bubnjeva, gitare, basa, klavijatura do samplera i kompjutera budući da nikada, pa niti sada nije uspio pronaći adekvatne muzičare za bend.

To nikako ne znači da se radi o zahtjevnoj glazbi, već o nedostatku zainteresiranih instrumentalista u njihovom mjestašcu, pa naposljetku, kad je već Burzum sve svoje albume radio samostalno, pa i još podosta njih u black metalu (recimo Xasthur), zašto ne bi i on samo uz pomoć vokaliste.

Objavili su prvo demo "Soulscape" (2004), a potom prvi EP "A Moment Of Dead Emotions" (2005) i onda ih je zapazila talijanska etiketa Avantgarde Music specijalizirana za black metal koja im je 2009. objavila prilično hvaljen album "La fascination du pire". Mada bend postoji već poprilično dugo, još uvijek nije uspio izaći iz skučenih okvira, a jedan od glavnih razloga je i Sorghalov angažman u dva daleko poznatija sastava Irriycht i Nehemah. Ovaj u Naharu mu očito samo služi kao zadovoljavanje niskih strasti depresija, turobnosti i nihilističkih raspoloženja.

Kako god, ovaj dvojac je uspio nakon 4 pune godine sastaviti kompaktan album u trajanju od 47 minuta sa samo 6 pjesama s promijenjivim duljinama. Dvije iznose skoro 12, jedna 10, jedna 7 i pol, a dvije su oko 3 minute. U svima njima nema previše klasicizma blacka mada se osnova svodi na Darkthrone kojeg su razvukli gotovo do post-metal/ post-rock obrasca na dugačke psihodelične dionice koje u sklopu s naglašenim, uglavnom staccato bas linijama imaju više toga zajedničkog s post-punkom nego li s metalom. Naglašenih niskih štimova gitara i urnebesnih tempova ima jako malo, tu i tamo se pojave tehniciranja duple bas pedale, vrlo loše odlupanih bubnjarskih prelaza, no zato je dinamika pjesama na zavidnom nivou u spregi s različitim, naravno, nadosnimljenim gitarskim tretmanima. No, nisu to nikakve specijalno moćne i upečatljive dionice od kojih bi stao dah, već se radi o atmosferičnoj i mračnoj, uglavnoj tromijoj glazbi koja osim psihodeličnih doom elemenata nalazi i mnoštvo toga što mnogi black metal bendovi nikad ne vole priznati - da su svi kao klinci mnogo slušali stare albume The Cure iz 80-ih (pa i Pink Floyd) kojima su dodali tromu estetiku black metala i dooma, te nezaobilazan literarni ugođaj torture, nasilja, sotonizma i različitih perverzija.

Album otvara najkompleksnija "Grey concrete… comfort" puna riffova i atmosferičnosti - od uvodnog doom obrasca sa zaglušujućim uzdasima i vraškim Sorghalovim vokalima koji poručuju da optimizam trebate odmah otpisati. Nema nikakve nade kada krenu pedaliranja i poduplani vokali, no tračak svijetla se pojavi kad Shaddar zasvira vrlo lijepu melodičnu solažu, ali odmah potom cijela kompozicija padne u klasičnu The Cure psycho-estetiku 80-ih s izvitoperenim vokalnim tantranjima i prilično eksperimentalnim šlihom. Naboj pjesme se pojačava učestalim riffovima i pozadinskim psycho efektima, te praktički do konca pjesme se neprekidno smjenjuju krešenda iz znanih obrazaca post-metal/rocka s dugotrajnim finišom nekog synth/electro/noise efekta koji odlazi u fade-out.

Tako otprilike zvuči i preostalih 5 kompozicija s različitim inverzijama. Malo se negdje tek tu i tamo digne brutalniji tempo u ponekoj dionici nalik na death-metal, katkad se koriste vokalni šaputavi ženski samplovi na francuskom kao primjerice u drugoj "Puryfing negativity" koja ima neobičan završni eksperimentalni dio kao pljunuto izvađen iz sektora post-industriala, te se pretapa u narednu kratku trominutnu (i kusur) instrumentalku "D.M.T." upravo kao iscjeđenu s nekog The Cure materijala s kojom Robert Smith nije znao šta s njome napraviti pa je ostavljena kao rezerva za neku, nikad objavljenu b-stranu singla ("Lullaby" recimo) ili moguću popunu albuma. Ovdje o black metalu nema niti govora već o ambijentalnoj, gotovo gothic-pop/rock kompoziciji kakvu znaju prakticirati mnogi alternativni bendovi.

"Pessimist" je jedna od dvije najdulje stvari i počinje skoro pa kao staccato Sonic Youth s nekim turobnijim raspoloženjem iz cirka vremena "Dirty" ili "Washing Machine", a onda nastavlja tromim black/doom ugođajem s astralnim ambijentima u kojima je osjećaj sakaćenja dio šapnutog, veoma depresivnog dijaloga. Tenzije se neprekidno mijenjaju i nadograđuju (ima i elektronike i eksperimenata), a drugi, instrumentalni dio kompozicije ponovno izranja iz tipične post-rock formacije minimalizma i psihodeličnih The Cure manira sa završnim eksperimentima na nivou dark-wave/neo-folka.

Jedina prava nabrušena black pjesma je "An atavistic manner", no samo u prve dvije minute žestokog instrumentala. Potom se pretvara u koheziju laganije sinteze post-metala koju jedino drži grčeviti Sorghalov vokal u intervalima žestokih gitarskih riffova. Tempo je vrlo spor, ispresjecan s povremenim blastbeatovima koji su učestaliji i minimalistički posloženi ka krešendo finišu, no budući da je ovo posljednja vokalna kompozicija, ništa konkretno se od 'čudne neugodnosti' nije dobilo. Posljednja instrumentalka "Electric equinox" posve odskače svojim obrednim minimalističkim tempom i elektronskim tretmanima koji odgovaraju otprilike post/electro-industrial izvođačima. Zadnji zvuk kojeg Nahar ovdje pružaju je zvono. Sitni odjek zvona.

Jako prozirna, skoro Burzum/Xasthur produkcija s lo-fi predznacima, mračan ambijent i loše raspoloženje koje vlada ovim albumom uz svu gorčinu ipak nije dovoljno mračno da si netko zbog toga reže žile ili napravi masakr. Ovi francuski momci su fini alternativni šminkeri stila, odmjereni, dovoljno depresivni da se uroni u njihovo viđenje negativnosti iz underground pozicija. Bez greške s velikom željom da naprave znamenite i grandiozne pjesme koje će se pamtiti. Ali za to će trebati još pričekati i sazrijeti. Daleko je pakao o kome govore konformistički se oslanjajući na tradiciju žanra.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/08/2013