Izuzmemo li velike festivale, nije mi ovako dobro bilo na koncertu od Grand Archivesa u proljeće i svi koji nisu bili, a čini mi se da je takvih sve više, neka im bude žao, propustili su fenomenalan koncert!

Dear Reader vjerojatno je drugi južnoafrički bend koji sam ikad imala prilike vidjeti uživo i vrlo mi je drago da su nas počastili svojim nastupom. Ime im dolazi od prvih riječi u romanu Jane Eyre Charlotte Bronte iz čega se vidi naglasak na povezivanju i komunikaciji između onih koji stvaraju i sviraju glazbu i onih koji u njoj uživaju, a mala komorna dvorana teatra &TD, sa svojim crnim zidovima i neposrednošću kontakta između publike i glazbenika, bila je idealno mjesto za takav bliski susret i stvaranje čarolije. Čini li mi se to samo ili smo se na trenutak našli u društvu Petra Pana posuti vilinskim prahom u začaranoj zemlji? Počeli su s par vrlo dinamičnih pjesama s novog albuma Replace Why With Funny koji istovremeno uspijeva biti i uglađen i iskren, i delikatan i gromoglasan, spoj je nježnog, kao viski baršunastog glasa slatke Cherilyn Macniel i dinamičnih aranžmana, uz dodatak ekscentričnih detalja kao što su naizgled nasumično lupanje po klavijaturama i uz sve to, violina i bubnjevi svirani orkestarskim palicama pridonose vrlo toplom zvuku koji savršeno pristaje uz ove jesensko zimske dane.

Uz nekoliko zavodljivih gorko slatkih pjesama o prvoj ljubavi, prekidima i ponovnom zaljubljivanju, bile su tu i Great White Bear o tome kako je najbolje mjesto za sakriti se i u miru razmišljati upravo u utrobi velikog polarnog medvjeda, iako je tamo malo ljepljivo i miriši na ribu, i Never Goes koja govori o tome kako je biti bijelac u post apartheidskom društvu u Johannesburgu. Dear Reader, u sastavu Cherilyn MacNeil koja svira klavijature, gitaru i pjeva, Darryl Torr na basu i Michael Wright na bubnjevima, uz pojačanje na violini i Brenta Knopfa, ujedno i producenta albuma, simpatični su, spontani su, pomalo sramežljivi i nasmijani, a iz njih na stejdžu izvire toplina. Što se tiče suradnje s Brentom Knopfom, Cheri kaže da je na jednom koncertu Menomene ostala potpuno očarana nakon čega je momcima poslala poruku na Myspaceu, a ostalo je izgleda povijest.

Za sve oni kojima se svidio Dear Reader preporučam i španjolski trio Marlango, ali vam neću otkriti više od toga, poslušajte ih sami. Bilo je ovo odlično zagrijavanje za pravu poslasticu koja slijedi iako su se manje upućeni, i ja među njima, našli možda pomalo zbunjeni kad su nakon stanke (između koncerata) na pozornici zatekli istu postavu glazbenika, no ovaj puta funkcionirajući pod nazivom Ramona Falls koji iako zvuče drugačije zvuče jednako dobro, i to iznimno dobro, a tu je ponovo svoje prste imao Brent Knopf.

Znate ono kad od nekoga tražite da vam preporuči bend ili album po vašem ukusu, a oni vam šibnu nešto sasvim drugo; kao da tražite od njih jabuku, a oni vam nude same kruške ili repe i zelje. E pa ovo je bio cijeli voćnjak pun sočnih jabuka!

Svirali su pjesme s novog albuma Intuit na kojem je baš svaka pjesma odlična, a uživo poprimaju čisto nove dimenzije. Dio stvari na albumu razvio se iz materijala koji nije odgovarao u kontekstu Menomene ili nije interesirao njene članove, a na albumu je surađivao s glazbenicima kao što su Janet Weiss, Loch Lomond i drugi, i upravo iz tih suradnji proizlazi ta sveprisutna nepredvidljivost. Rezultat je ipak homogeni album s raznolikim utjecajima koji usprkos tome ne zvuči kao ništa drugo i inovativan je i bogat spoj iskustava. Istovremeno zvuči kao sirovi materijal i visokorafinirana i proučena kompozicija zvukova, a svakom pjesmom kola mnogo različitih ideja koje se paralelno razvijaju u nekoliko smjerova, međusobno se isprepliću i zajedno plešu. Dinamične promjene ritma, od vrlo laganog do poskočice, unutar iste pjesme, uvlače nas su svoj svijet, a zvuk je kompleksan i slojevit, obogaćen bezbrojem detalja, razrađen i istančan do u notu, što nam Brent i daje do znanja svojim nastupom, koncentrirajući se usred gromoglasne buke i zaglušujuće orkestracije na jednu jedinu pažljivo stisnutu tipku na svojoj klavijaturi. Uzbudljivo je gledati genijalca na djelu, Brent Knopf budućnost je muzike.

On na stejdžu nema cijeli niz čudnih instrumenata, izvučenih iz škrinje s igračkama, ili sklepanih od otpadaka, ali zato zvuči (djelom zbog unaprijed snimljenog materijala koji koristi) kao da ga prati barem deset glazbenika. Doživljaj je potpun. Ah, ti wunderkindi s pet sadj projecta koji uz to sviraju i barem još toliko instrumenata.

Za kraj je zagrebačku publiku počastio baladom na gitari uz riječi da je to prvi put da svira tu pjesmu na ovoj europskoj turneji, a na brojne komplimente kojima je bio zasut nakon koncerta skromno kaže da mu je bilo malo neobično kretati iz početka, nakon velikog uspjeha Menomene, no vidimo da se odlično snašao u solo vodama.

andrea // 15/10/2009