BSP su oduvijek prolazili pokraj mene bez nekog značajnijeg zadržavanja u plejeru. Jedina pjesma koja je ostala je Waving Flags, koju smatram njihovim vrhuncem, a to je i jedna od rijetkih pjesama koju bi mogao slušati unedogled. Iako, moram priznati da su BSP kroz svojih pet dosadašnjih albuma imali stvarno odličnih pjesama, počevši od Fear of Drowning s debi albuma, preko Please Stand Up do ovogodišnjih favorita.

Sad kad gledam unatrag i razmišljam zašto se nikad dulje nisam zadržao pri nekom njihovom albumu, čini se da sam našao i odgovor. Nikad nisam čuo neku konstantu u njihovom zvuku. Ili mi je pjesma bila prenježna ili pak pre nervozna i činilo mi se da je album nemoguće slušati u komadu. Slična se stvar događa i s "Machineries of Joy". Predivna naslovna pjesma prelazi u nervoznu K Hole, da bi se opet prebacili u prepolagani "mod" s Hail Holy Queen, da bi se na nju nastavila polunervozna Loving Animals, koja mi se čini da je baš pogodila mjeru kako bi u konačnici trebale BSP pjesme zvučati. Nešto pjevno i slušljivo prorešetano s čudnim psihodeličnim dijelovima.

Do kraja albuma prevladat će ova melankolična varijanta a predvode ju predivna What You Need the Most i "ko da ju je Luke Haines pljunio rukom" Radio Goddard, dok se među njih progurala Monsters of Sunderland, predstavnica malo bučnijeg izričaja BSP-a.

Za kraj mogao bi zaključiti da je "Machineries of Joy" jedan klasični BSP album, nit bolji nit lošiji od ostalih, koji se duže zadržao u mom plejeru, iz već poznatih razloga.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 18/06/2013