Bend iz Lokvi (Gorski kotar) gdje sam proveo vlastiti medeni mjesec u špilji i na velikom akomulacijskom jezeru pod šatorom uz poneki susret s medvjedima kojih se uopće ne plašim, napravili su odličan debi album. Dečki su tada vjerojatno bili možda još djeca kad sam ja bio tamo, no pravi su Gorani. Ne pjevaju na nekom lošem engleskom, nego na hrvatskom, upravo onako kako ih je Ivan Goran Kovačić naučio samo s daleko manje poetike koja je, naravno u okvirima r'n'r tradicije. Od rocka ne možeš tražiti i očekivati duboke stihove osim ako ih nije napisao Bowie, Morrisey, Cave, Waits ili Thom York (ili kod nas Slavko Remenarić iz Boe), no ovi dečki imaju milion stvari zbog kojih bi ih mi, slušatelji, trebali i morali cijeniti.

Početi ću s onom najodurnijom poštapalicom - oni sviraju metal kojeg ne mogu smisliti. E, pa vidiš prijatelju, meni se utroba ne diže od njega na povraćanje, nego mi je jedini pravi r'n'r odgovor u 21. stoljeću. Ma kakvi The Strokes, Arcade Fire, Editors i hrpetina indie-rock bendova koji s rockom nemaju veze, ovi Gorani imaju s r'n'r daleko bolje poveznice nego li sva bratija koja se kune da su r'n'r. Oni su prije svega iskreni, otvorenog srca i izražavaju se plitko, seljački rečeno, primitivno, a upravo u tome i jest njihova snaga. Ne sraćkaju o nekakvim legendama, mitovima, fikcijama i izmišljotinama, nego govore o tome što ih ždere: vlastiti život, nejebica, pomanjkanje emocija u ljudima, naivnost na koje ljudi nailaze svaki dan, podnošenje vlastitih (i naših) tegoba u usranoj državi u kojoj nema niti malo optimizma, govore o pijači, ljubavima... A sve rade na nevjerojatno lagan način: uopće ne sofisticiraju, nego su totalno iskreni i apsolutno niti u jednom stihu ne 'trkeljaju o nečemu o čemu pojma nemaju'. Ne upuštaju se u 'teške' teme za razbijanje mozga, nego idu direktno u razbijanje mozga, čisto klasično kao Black Sabbath s daleko pozitivističkijim tekstovima.

Pjesme su im maksimalno dotjerane aranžmanski, nisu dobro snimljene i producirane i u tome je jedini štos. Međutim, riffovi, basovi, tempovi i vokal su savršeni. Eh, da, nisam predstavio bend: Edis Okanović (vokal, bas), Karlo Mihelčić (bubnjevi), te Robert Raušel i Marin Tijan (gitara). Od svih njih se izdvaja nevjerojatan vokal Edisa koji je čist, nije u 'growlu' i podsjeća na teatralni nastup Ronnie James Dia, ali ima strašan naboj energije i jednostavnih, iskonski poštenih heavy pjesama. Pjevanje mu je odlično i pretpostavljam da će kad-tad i on i bend biti zvijezde domaćeg heavy stila.

U svakoj pjesmi se osjeti duh izvrsnosti, od uvodne "Izgubljeni svijet" u kojoj pomalo podsjećaju na Meshuggah tražeći 'izgubljeni svijet' ('razni ljudi prodaju priče/ a život moj ih se njih ne tiče'), preko "Duševni bolesnik", jedne od ponajboljih na albumu "Samoubilački stroj" do "Priđi bliže". Sve ove pjesme imaju sjajan thrash-naboj, ne toliko moćan ko' Metallica (sve zbog produkcije), a ova zadnja ima sve predispozicije postati hitom.

"Budala i pošten" je klasična, ali preklasična heavy stvar u kojoj, mora se priznati kako pjevač kaže 'ti si od mene napravila debila/ ali ljudi kažu - dobro se dobrim vraća, budala i pošten, oduvijek su braća', složiti sa time kako god okrenuli. Naslovna "Brda imaju oči" je daleko 'skuliranija', otprilke u stilu RATM s bombastičnim metalcore napadom i mogla bi biti drugi hit s albuma.

Onda, pred sam kraj dočekuje neočekivana akustična laganica "Vrijeme" koja je u uvodnih 2.40 klasična balada, no pretvara se u sjajnu metal-ljepoticu sa tekstom

'I ne znam zašto je stalo vrijeme

i ne znam zašto su stali sati

možda postoji netko

možda postoji nešto

što može ovo vrijeme da vrati'.

Mada ovo nije krajnji doseg benda, a i pjevača, za debi album je veoma upečatljiv, uz zadnju stvar "Dupla doza mraka" koja je čista jebačina, misao u birtiji koja se od stonera pretvara u osebujan seks i nezadovoljstvo (isto ko' nekad stari Bryan Ferry koji navodno može frducati i sa današnjih 60 i kusur godina).

Ovi dečki iz Gorskog kotara su daleko mlađi i oni još možda vjeruju da u ovome svijetu postoji 'netko i nešto', da ova Zemlja neće izgledati tako kako izgleda, ali mnogi više u tu Zemlju nemaju povjerenja. Optimizma ima.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/05/2013