U očajničkom pokušaju da još spase što se spasiti može, The Strokes se hvataju zadnjih slamki spasa evocirajući uspomene koje jedino mogu impresionirati nostalgičare. Ma kakvi spasitelji rocka, kako su ih zvali oni koji s rockom nisu imali 3 čiste ili su se povodili za isto takvima kojima je jedini cilj bio da očuvaju svoje pozicije dobro plaćenih novinara na temelju subjektivno proračunatog uspjeha nekog novog imena.

Kako god, sramota je da se ovakav bend koji je po onima s 'putrom na glavi' proglašen vlasnikom najboljeg rock albuma prošle dekade na ovome petom studijskom izdanju postavlja u ulogu početnika (a i autsajdera) kome je jedini cilj da zvuči kao gomile drugih velikih, znamenitih i manje važnih bendova. Takav bend bi morao održavati koegzistentnu kondiciju rocka i r'n'r-a, a ne bauljati po popu i stranputicama, trebao bi pokazati zube, odvažnost i svoju premoć ovijenu lovorikama, neku novu ideju, neki novi smjer i gibanje tog vražjeg AOR-a, te se poput Stonesa koji su se 80-ih našli u neobranom grožđu suprotstaviti nekim svojim viđenjem svijeta. Međutim, The Strokes su potpuno promašili svoju vlastitu zadaću i jednostavno više ne znaju kud bi sami sa sobom.

Prva pjesma "Tap out" se hvata Talking Heads funka iz 1983. s nevjerojatno patetičnim vokalom Julian Casablancasa koji bi odgovarao nekom poluproizvodu Bee Gees, druga "All the time" pokušava prizvati pop/new-wave prizvuk nekih nezamijetnih pjesmuljaka The Jam i The Clash, a u trećoj "One way trigger" posve neshvatljivo zašto oživljavaju hit A-Ha "Take on me". Julian se čak trudi dosegnuti i falset Morten Haketa kako bi pjesmi dodao romantičan epitet. Četvrta "Welcome to Japan" je smjesa ranih Japan, Roxy Music i ABC, naravno u funk-pop verziji, da bi tek u petoj, naslovnoj "80's comedown machine" dali ponešto od svoje daleko značajnije prošlosti kada su s rockom imali zajedničke poveznice. Nije to garažni rock, niti punk, samo je produkcija Julianovom vokalu dala prljavi šlih, a legato gitare i riffove u ovakvoj pjesmi uistinu nije teško 'izmisliti', a ponajmanje odsvirati. Mnogi naši demo bendovi sviraju daleko bolje slične 'indie-rock' pjesme... Onda se u laganici "50 50" hvataju ponovno new-romantics perioda kombinacijom syntha i analognog zvuka kakvog su imali Ultravox, Gary Numan, Duran Duran, Visage i The Human League, a u sedmoj "Slow animals" kopiraju The Notwist. Pa pobogu, zar je to moguće da ovakav razvikani bend spadne na nivo Tonči Huljića koji je krao i uzimao da bi napravio što je moguće plitkije (i blesavije) pjesme za one koje su se uspjeli uvući u fah zabavnjaka, odnosno, u ovom slučaju nečega što se naziva indie-rock? Uhhhhhh...

Tu je još bezvezna laganica "Partners in crime" (ajme teksta!) koju niti najrazniježeniji Jim Kerr vjerojatno ne bi poželio na najjadnijem albumu Simple Minds (a imali su ih, Bogu hvala), zatim užasna new-wave "Chances" kakve bi se posramio svaki novovalni ex-Yu bend koji je uspio doći do vlastite ploče, a ruku na srce, takvu pjesmu ne bi napisao niti Bregović koji je krao više nego što se moglo. "Happy ending" je opet Talking Heads/ The B-52's funk-ić zabavnjak u nadi da će biti prepoznat kao potencijalni hit, dok je zadnja "Call it fate it karma", a, ma ne možeš vjerovati, nešto nalik na Tom Waitsa, ali u tako beskrvnom i beznačajnom obliku pokušavajući sa ženskim pratećim vokalom oživjeti uspomenu na Amy Winehouse. Ili možda pridobiti publiku Adele? O, joj, joj...

Ovdje apsolutno ništa ne štima. Neoriginalno, posuđeno, maznuto, kako god rečeno, ovo je velika šminkerska pljačka koja ne govori o ničemu i služi samo da si bend produlji rok trajanja. Koliko je to god moguće. Možda bi bilo bolje da su album nazvali 'countdown machine'...

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 06/04/2013