home > mjuzik > The New Abnormal

kontakt | search |

THE STROKES: The New Abnormal (Cult/ RCA, 2020)

Bez obzira na pandemiju Covida-19 koji je najbrutalnije zahvatio New York pretvorivši ga u najveću svjetsku deponiju zaraze i masovnu grobnicu, Julian Casablancas i ekipa niti malo ne mare za katastrofu u svome velikom selu. Čak su prve promotivne nastupe održali početkom veljače 2020. kao potporu predsjedničkom kandidatu Bernie Sandersu, doduše u šašavo vrijeme kad je Trump zborio da ga se Covid ne tiče i da s USA nema nikakve veze, a samo nekoliko tjedana kasnije je promijenio priču. I on i Amerikanci, a najradije bi i ovi nekoć davno obečavajući garage-rockeri obasuti salvama pohvala da su budućnost i spasitelji rocka. Ali sad, šta je - tu je.
[  ]

Zna se dobro kako im je kredibilitet iz albuma na album rapidno opadao i šta sve nisu sa stanovitim vremenskim otklonima pokušavali u oživljavanju i reanimiranju vlastite karijere, pa su evo, ovaj šesti album snimali u komfornosti 3 velebna studija Shangri-La (Malibu), L.A. County i na Hawajima uz producentskog meštra Ricka Rubina (Beastie Boys, Public Enemy, The Cult, RHCP, Slayer, Nine Inch Nails, RATM, Adele, Linkin Park, Metallica, Eminem, Lady Ga Ga, Ed Sheeran...). Prethodne su snimali zabavljajući se po Electric Lady, čuvenom studiju kojeg je na Manhattanu pokrenuo Jimi Hendrix, pa Avataru, One Wayu, Red Carpetu, Allaireu, TMF-u, a epohalni debi "Is This It" u tada nepoznatom Transporterraumu promjenivši od tada 5 producenata, no činjenica jest da su svoj domet realizirali nesvjesno s Gordon Raphaelom čije usluge su posljednji put koristili na trećem, sad jasno vidljivom, prijelomnom albumu "First Impressions of Earth" (2005/2006) nakon kojeg više ništa neće imati karmu urbane garaže iz velegrada, već će sve mic po mic tonuti u neinventivnu prosječnost, prvo osluškivanja relevantnog britanskog, europskog (a i kanadskog) indie rocka, a sad i popa i elektronike.
[  ]

Na tim prethodnim izdanjima s kojima su si narušili ugled Casablancas se redovito postavljao u hipstera mrmljajući onomad u stilu 'baš me briga za cijeli svijet', međutim sada je shvatio da mu takav stav više ne valja hoblati. Ostario je i više nije medijska meta indie auditorija koji ga je smatrao liderom generacije pa se destilirao u zrelog četrdesetogodišnjaka koji konačno ima i nešto pametno, ajde-de, koliko-toliko za reći. A to je prije svega nekakva topla nada o nečemu s pragmatično hladnim diskurzom na odstojanju žudeći nostalgično da The Strokes ponovno budu ikone, dakako one generacije koja ih je i prihvatila, a možda i preživjela ovaj kuršlus od Covida-19. Točnije rečeno, sada mu je žao što je svoje dvadesete i tridesete godine života profučkao u elegantnim kompromisima pokušavajući živjeti sukladno s vremenom koje i nije najadekvatnije iskoristio, a mogao je.

I tako, očito iznerviran, promijenio je priču sugerirajući na ovome albumu da ga je oduvijek zanimala autentičnost i da se ne želi odmarati na lovorikama davnih uspjeha i pohvala, ali avaj, ovo je toliko neinspirativno štivo od 45 minuta da je čak uvodna "The adults are talking" uz pratnju ritam mašine i pleteće staccato gitare čak i najbrža i najenergičnija pjesma implicirajući new-wave kakvog je pokojni Darko Glavan tako žustro pokopao prilikom onog sjajnog albuma 1981. Pekinške Patke "Strah od monotonije". Jasno, The Strokes su odavno dosegli svoj fokus i sad se pokušavaju redefinirati: "Selfless" prtlja sa sentimentalnim indie-popom kakvog su daleko kreativnije odrađivali The Smiths i U2 (ajoj stiha 'život je prekratak'), pa onda synth-pop/new-romantics "Brooklyn bridge to chorus" (majčice mila od stihova 'želim još jedan dan/ želim još jedan odmor/ želim još jedan početak') kakvog niti Ultravox nisu željeli napraviti nakon ona dva značajna albuma "Vienna" (1980) i "Rage in Eden" (1981), a tek kad krene glavni singl "Bad decision" na razmeđi Blondie i drske melodijske krađe "Dancing with myself" Billy Idola uistinu se može zapitati gdje su nestali oni slavni iz 80-ih da ih se ovako besramno plagira...



Drugi dio ovog patetičnog prenemaganja su synth/new-wave/electro laganice s kojima Casablancas pokušava izazvati najvjernije fanove blagodareći im 'cool' stav o ovim 'prokletim vremenima'. Istina, njegov falset je visoke prodornosti i svjestan je da nikad nije imao dovoljnu samokritičnost, ali dopadljivost koja se pošto-poto utkala, razbija se ko' zrela kruška u egocentričnosti "Why are Sunday's so depressing" koja, zna se na kojeg velikana aludira što je bio frustriran nedjeljama, a posebice u neprimjetnoj elegiji "Not the same anymore" gdje Arctic Monkeysima, odnosno Alex Turneru vraća one stihove 'htio sam biti jedan od The Strokes'.



Sada definitivno više niti jedan prištavi tinejdžer s gitarom nema niti najmanje želje biti članom The Strokes jer se njihova glazba pretvorila u očajnički pogrešno revitaliziranje epohe new-wave elektronike u kojoj je Casablancas bio tek klinac što još nije niti krenuo u školu. Najdulja "Eternal summer" (6.15) u umjereno-laganom tempu spaja The Human League s pop fazom Bowiea i Gang Of Four (iz 1982/1983), "At the door" sirovim neo-rave klavijaturama i ambijentalnim Kraftwerk potezima s daškom progressive zahvata pokušava kreirati 'nešto novo' u restoranskoj varijanti velike electro himne o izgubljenim igrama (solidan melodijski solo na synthu), dok je završna "Ode to the Mets" ambijentalno grande finale prepuno tog Casablancasovog patetičnog mudrovanja s indie potezima smatrajući da su njegovi obožavatelji i dalje ostali dvadesetogodišnjaci u glavi. E, jebate. Ak' se ovo popuši u svjetskim razmjerima, onda su The Strokes apsolutno postali američki Parni valjak koji indie publici može priskrbiti još mnogo sličnih poteza. Postali su najkomercijalni patetični U2, Radiohead i Coldplay bez Brian Enoa, John Leckiea i Ken Nelsona. Rick Rubin im je napravio i uredio onako kako je Casablancas zamislio. To je za njega bila čista šala nakon 500 albuma s kojima se prethodno, kako u kom slučaju, opasno igrao. Sklepao im je malčice bolji i iskreniji album od prethodna dva, ali tu i nije imao bogzna kakvog materijala da se ozbiljnije pozabavi s njime kad ionako mnogo naših demo bendova zvuči slično na snimkama iz vlastite sobe i garaže pa ih ionako nitko ne svrstava u garažni rock.

Naslovi: 1.The adults are talking, 2.Selfless, 3.Brooklyn bridge to chorus, 4.Bad decisions, 5.Eternal summer, 6.At the door, 7.Why are Sundays so depressing, 8.Not the same anymore, 9.Ode to Mets

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 14/04/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Scriptures

BENEDICTION: Scriptures (2020)

| 18/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*