S prvim danima nove 2006. godine objavljen je treći album The Strokesa, gordo nazivanih "spasiteljima rocka" početkom 21. stoljeća. Koliko su njihova prva dva albuma (pogotovo prvijenac) bitno promijenili smjer glavnih tekovina rock struja u podneblju zasićenim nu-metal i raznoraznim gitarskim strugotinama dovoljno govori podatak da su im albumi dosezali najvišlje pozicije u redovitim godišnjim izborima i kritike i publike, te su shodno tome dosezali i zavidne pozicije na top ljestvicama s obje strane Atlantika. Osim toga, za sobom su poveli čitavu bujicu novih rock imena u potragu za čeprkanjem po ostavštinama rock'n'roll nasljeđa (BRMC, Rapture, Yeah Yeah Yeahs, Hot Hot Heat, Vines, The Hives, Jet...). Kada se sagledaju učinci i rezultati, The Strokes su dakle već na samom početku karijere postavili visoke standarde vlastitog izraza, no sudeći po ne pretjerano impresivnom drugom albumu "Room On Fire" (2003.) moglo se dokučiti da band zapada u dobro znanu samoponavljajuću revalorizaciju. Novi, treći album koji sadrži poduži materijal (gotovo punih sat vremena) ispunjen je popriličnim eklekticizmom. Premda je svih 14 kompozicija sastavljeno od finih, pitkih i suptilnih melodija (posebno naslovi "On the other side" i "Electricityscape"), nikako se ne može oteti dojmu da su se The Strokes spotaknuli u zamku trendova (i retro stilova) koje su prvijencem lukavo izbjegli. Čitav niz kompozicija djeluje kao da je iznikao rame uz rame kompozicija Franz Ferdinanda (melodije, vokali i instrumentalistički tretmani), Radiohead (konfiguracija vokala i harmonijski aranžmani), ili čak i White Stripes (primjerice "Fear of sleep", "Ask me anything", "King lies", "Ize of the world", "Evening sun"), dok naslovi poput "Vision of division" (s vrlo uzbudljivim aranžmanom), uvodna "You only live once" (poput ranih radova Talking Heads, Television i XTC), odličnog singla "Juicebox" (surf-rock mixan sa nabojem starog new wavea) i sjajne "Heart in a cage" (čudesan spoj Iggy Popa i Franz Ferdinanda) su premala utjeha da se od albuma očekuje daleko više.

Razloge za ovakav eklekticizam donekle treba potražiti i u iscrpljujućim turnejama koje je band obavljao od 2001. naovamo, zatim u promišljanju i traženja puta kamo dalje, te i u promijeni producenta (umjesto Gordona Raphaela došao je David Kahne) koji im je donekle uspio izvući odgovarajući zvuk, ali sve to nalikuje na debeli mainstream kojeg je ne tako davno radio producirajući Bangles, Bruce Springsteena i Sugar Raya.

Na kraju: pa što onda ako je ovo debeli mainstream? Zar nisu svi veliki bandovi uvijek napravili značajne albume koji su osim svoje marketinške uspješnosti pokazali i velike količine vlastite sposobnosti da kreiraju zanimljiv rock kojeg su usput vješto skinuli od svojih kolega - uzora?

Ocijena: vrlo visoka, neka bude 8,5.

horvi // 27/01/2006