Ko i obično, počnimo od žena. Apsolutni "must have" su kratke traperice (Levi's - op. Pedja) a la Samantha Fox i to bez obzira na dob (od 14-50), stanje figure, količinu celulita i ostalog… Mašti na volju. Gore je obično kratka majica, otkriven trbuh uz sve iz prethodne opaske. Zadnji, no čini se i najbitniji detalj, su gumene čizme, što otkačenije, to bolje. Ta tri elementa treba spasati u što suprotnijim bojama i dezenima. Prvi dojam je opće šarenilo. Samo zbog čizmi sam požalila što ih nemam, jer je vrijeme uz sunčanu prognozu ispalo pravo UK (sunce, oblak, pljusak, dosadna kišica), no srećom sve u dobrom tajmingu. Dečki su od gore nabrojanog, uživali u čizmama, a uz to je išao običan look. No, bilo je dosta individualnog i grupnog oblačenja u odijela likova iz crtića (Spužva Bob), pa do časni ili svećenika. Ipak, najviše pogleda dobio je lik u "Borat badiću". Naravno i tetovaže, svih oblika i boja su "in" i poželjne. Uz to, idu obavezne kreacije fluorescentnim bojama po licu, po mogućnosti točkaste, za koje smo iz daleka mislili da su znak lošeg tena.

Uglavnom ljudi su se došli otkačiti, zabaviti i istaknuti. Što luđe to bolje.
Opća atmosfera je genijalna. Svi su dobre volje, ne primjećuju gore opisane vremenske uvjete. Ako se guraju, ispričavaju se. Ako im staneš na nogu, nasmiju se i jako su dragi i simpatični. Kad čekaju na početak koncerta, nema fućkanja. Veselo pričaju i stoje, a kad DJ u pozadini opali neku dobru stvar, tisuće ljudi prihvati i pjeva uz čagu i zabavu. Prvo takvo iznenađenje dogodilo se u krcatom šatoru kada smo čekali Bastille, a pomislili da su zasvirali Franz Ferdinand. Drugih jezika osim engleskog nismo uopće čuli, tak da ovo vrijedi globalno za UK publiku.

Jako su raspoloženi za zezanciju i slikanje. A najbolje je kad oni koji se slikaju to uopće ne kuže. To ide čak do britanskog crnog humora - cura sjedi i povraća po sebi, a poznata i nepoznata ekipa se fotka s njom.

U kampovima ima tolko cuge da misliš da su došli samo se opijati i ne izlaziti iz šatora, odnosno ne ulaziti u koncertnu Arenu. No, onda skužiš da su čak i u 12 svi stejdževi pokriveni s dobrom količinom publike, a svi znaju sve riječi i od tih manjih bendova.

Za vrijeme svirki nema puno priče, ni nahodavanja sim-tam, pa imaš dojam da je publika tu jer ih stvarno zanima bend, a muving kreće nakon koncerta kad rijeka ljudi mijenja šatore u potrazi za favoritima. Nakon ovih hvalospjeva, evo i stvari koja me zasmetala. Malo su me iznenadili količinom smeća koju su u tri dana proizveli u tri dana oko svojih šatora. Svega je tu bilo, od limenki, jednokratnih roštilja, pa čak i potrganih stolica i šatora. No, mora i toga biti. Ipak je to festival, pa mi je na kraju čak i postalo OK kaj nitko ne koristi WC-e u kampovima (koji btw smrde stravično - op. Pedja), već opale "pis" gdje stignu, uključujući i ogradu 2 m od našeg šatora. Kako to u stvari izgleda nakon festivala, pogledajte OVDJE.

Nije pitanje da li to tak treba izgledati, jer treba i oduvijek jest. Pitanje je samo do kad si dovoljno mlad i opušten da te sve to zabavlja i da se osjećaš kao dio toga. Ove godine smo srećom još bili, a da bi saznali kaj nosi budućnost trebate nastaviti čitati Terapiju.

Kad smo već kod relativno nemuzičkih stvari, evo i info za buduće "festivalgoere" i hrani i cugi.

Unutar koncertne arene moze se unijeti samo prazna bočica do pol litre, pa se u nju unutra može natočit voda. Sva ostala cuga je zabranjena. Naravno, svi mogući načini švercanja (gaće, grudnjaci) su dopušteni ako Vas ne uhvate. Pinta pive ili cidera je 4,5 funti.

jorkširski puding   © pedja

S klopom je slično, a unutra ima stvarno svačeg za pojesti, od hot dogova i hamburgera preko kineske i tajlandske do vegetarijanske ili klasične engleske tipa "jorkširski puding". Cijene su od 5 do 9 funti.

Kaj se tiče mode među bendovima, neki uz muziku paze i na to kak izgledaju na stejždu na neki ne. Evo nekoliko kojima je bitan izgled.

DEAP VALLY - su dvije cure iz LA-a koje imaju furku na White Stripes i Black Keys. Moglo bi se reći da su im čak i dostojna zamjena. Ako ne po muzici, onda ih po izgledu "šišaju". Pjesme im uživo zvuče moćno, a odluka da nastupaju bose i u oskudnim topićima i modernim jeans vrućim hlačicama, dobro je prihvaćena, barem od muškog dijela publike. U svojih tridesetak minuta koliko su imale za predstavljanje prošle su presjek debi albuma, bilo je tu i solaža na bubnjevima, bacanja u publiku, zbornog pjevanja na End of the World, a bome i rođendanskog pjevanja tati pjevačice. Iako sam od njih očekivao samo "dobru sliku", dobio sam i odličan "ton". Bojim se uopće pomisliti kako bi Hadžo opisao njihov nastup.

deap vally   © pedja

WILLY MOON - izašao je na stejdž u zakazano vrijeme (16:05) samo s električnom gitarom i u blještavom odijelu, te me podsjetio na "Bosanskog psiha". Nakon toga priključile su mu se dvije ljepotice, koje čini se znaju što znači ritam sekcija. Tu je počelo polusatno psychobilly/blues explosion putovanje. Napravio je pravi party, no šteta je što ga nije pogledalo više ljudi.

willy moon   © pedja

IN THE VALLEY BELOW - su u osnovi Jeffrey Jacob (gitara/vokal) & Angela Gail (vokal), no na koncertima im se pridružuju još klavijaturista i bubnjar. Taj dvojac u pozadini obučen je u crno, dok kod dvoje istaknutih naprijed prevladava pomno odabrana bijelo crna kombinacija, uz obavezan crni šešir pjevačice. Iako studijski naginju dream popu, uživo mi je bilo previše nepotrebnih gitarskih solaža, koje su se učinile ko da su tu da popune minutažu. Inače im se glasovi savršeno nadopunjuju, a zgodno ih je i gledati jer imaju dva mikrofona na jednom stalku, pa izgleda ko da pjevaju jedan drugom, s time da je Ona teatralna, gleda u njega i pjeva mu (povremeno mu pobriše znoj s čela), dok je On, kao flegmatičan i gleda ispred sebe ne obazirući se na nju.

in the valley bellow   © pedja

PEACE - pjevač Harry Koisser pojavio se na stejdžu u nekoj jakni s leopard uzorkom, no vrlo brzo ga je zbog vrućine odbacio. Oni su tipični britanski indie bend, koji bi se ubacio u prvu ligu brit popa da su slučajno svirali devedesetih. Iako imaju samo jedan album, imaju dosta sljedbenika, što je pokazao i popunjen NME šator u popodnevnom terminu (15:50), no osim pjesmuljaka tipa Lovesick ili Follow Baby, treba im još neka kao California Daze, da bi ih shvatili ozbiljno. Do onda, moraju se zadovoljiti ovim terminom.

peace   © pedja

TIM BURGESS - legendarni pjevač THE CHARLATANS, spao je na to da svira u srednje velikom šatoru u prilično dobrom terminu (19:20), no ni to mu nije pomoglo da skupi više od 100 na početku, a 300 na kraju svirke (borio se s trenutno popularnijim Foals i Imagine Dragons). On je upao u ovu "fashion" kategoriju zbog nove frizure u kojoj više liči na Andy Warhola nego on sam na sebe. Čini se kako ga ipak nije zasmetao mali broj ljudi, jer je cijelo vrijeme bio nasmijan (ili su ipak u pitanju bile neke supstance), plesao je i šalio se na račun svoje havajske košulje. Osim par favorita s novog albuma, naravno svi su čekali The Only One I Know, koja je u ovoj verziji (bez legendarnih klavijatura) usporena i prilagođena sadašnjem laganijem, gotovo country izričaju.

tim burgess   © pedja

pedja &

lana // 05/09/2013

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Uskoro čitajte i o festivalskim favoritima...