Djelo beogradskog autora o ljudskoj psihi, znanosti i svemiru u obliku sofisticirane elektronske eksperimentalne glazbe.

Iza imena Lomz stoji Vukašin Stančević iz Beograda koji je s ovim oneman bendom startao 2011. godine, a samo ime govori o lomovima i buci koja se nalazi u njegovoj, uglavnom instrumentalnoj glazbi. Koristi kompjuterske programe, iPod, klavijature i ručno rađenu gitaru koju je nazvao 'nojzara', a uz to radi i popratne video materijale.

"Prasak" je njegov drugi album posve instrumentalne naravi (navodno ima i neke skladbe sa tekstovima koje mu piše Vuk Spalajković), sadrži 7 kompozicija koje se praktički pretapaju jedna u drugu, te ovih nešto manje od 40-tak minuta fluidno legne na ono mjesto fonoteke svakog diskofila kojeg interesira eksperimentalna, elektronska, noise i drone/harsh scena. Ovdje su upravo ti elementi osnova njegove kreacije, no teško da bi se glazba mogla svrstati u neku striktnu kategoriju. Još ponajbolji opis bi bio elektronska eksperimentalna glazba. Osobno me zaista interesira kako je autor napravio ovaj rad - sofisticiran je tehnološki i veoma zanimljiv u pogledu istraživanja zvučnih mogućnosti. U jednu ruku dođe kao velika inovacija novije elektronske underground scene na ovim područjima sa miješanjem kibernetike i analognog zvuka, te moram priznati da sam ostao prilično zbunjen ovakvim zvučnim tretmanom koji po svemu sudeći nije samo produkt šarafljenja potenciometara sa samplera, razbijanje lomova pomoću kompjuterskih programa ili 'čiste' svirke syntha, odnosno klavijatura i gitare. Osnovni zvuk koji se eterično i drajverski provlači kroz čitav album su harmonije koje nalikuju na crkvene orgulje prištekane na neki kompresor snimljene u ogromnoj hali. Zbog toga i zvuk ima monumentalnu prostornost uvlačeći u ambijent koji je dodatno obogaćen raznoraznim noise efektima koji katkad zazvuče premračno i zastrašujuće, još opakije od nekog horrora. Šta je tu odsvirano na gitari, a šta na klavijaturama može se dokučiti, no tretmani i tehnička strana ovog posla su uistinu zanimljiva stavka o kojoj ne bih ništa htio pretpostavljati jer je očito da autor ima svoj originalni pristup. Kada sam prvi puta preslušavao ovaj album nikako se nisam mogao sjetiti gdje sam već čuo nešto slično, te sam danima razbijao glavu pokušavajući negdje u memoriji pronaći tu poveznicu. I prošlo je skoro dobrih mjesec dana dok mi nije sinulo - sredinom 80-ih sam nabavio ploču "Computer Music" (Hungaroton, 1984) koju potpisuju Tamas Ungvary, Laszlo Dubroway i Ricardo Mandolini, e, pa da... to je to. Ne mora biti da je Lomz ovo djelo uradio pod utjecajem te ploče i njihovih radova, no zvučni rezultat je vrlo blizak u nekim sintagmama, osobito u onome što je recimo uradio Richardo Mandolini u skladbi "Andromeda"... Lomz je ovdje utkao i neke nazovimo plesne elemente laganijeg harsha s potisnutim tempovima, a da ne bi sve ostalo samo na nekom suhoparnom užitku eksperimentiranja, čitav album je koncepcijski osmislio ispreplitanjem ljudske psihe, znanosti i svemira. Uostalom, nazivi kompozicija dovoljno govore - "Motivacija i razvoj", "Veliki prasak", "Tamna materija", "Hronologija plesa", "Starost univerzuma", "Umetnička vizija satelita wmpa", te "Albert i struja". A po tome, koliko si slušatelj dade mašti na volju, u ovim kompozicijama se može i osjetiti autorov poriv da dočara svaku scenu na slobodan način koji nema nikakve bliske poveznice sa onim čistim klasičnim postulatima glazbe. Iskoristio je tek neke sitne manire osnovnih principa držeći se harmonije, oblika i ritma, no ostalo su njegove čiste igre u kojima si je dozvolio artistički luksuz da napravi šta god mu je po volji, ali se nikako ne bi moglo reći da je ovaj rad apstrakcija nanizanih sekvenci i efekata, pa što bude - bude. To nikako.

Osjeća se velika inspiracija i glazbena nadarenost za kreacije koje nisu ograničene nikakvim fahovima i žanrovima, već slobodom u kojoj su horizonti beskonačni. Impresivno.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/11/2012