Peteročlani hardcore bend iz Boisea, grada u južnoj pustinji američke savezne države Idaho je vrlo težak slučaj spajanja hardcorea sa sludge i doom elementima uz oštru opoziciju i kontrapolitički angažman.

Kombinirajući podjednako sve tri stavke, bend se nakon nekolicine d.i.y. radova širem auditoriju prvo obznanio preko split izdanja "3-Way Split Plebeian Grandstand, Bone Dance and Divider" (Throatruiner Records, 2011), a evo sada i preko, koliko mi se čini drugog dugosvirajućeg albuma. Prvi je navodno "Snakecharmers" kojeg su objavili 2011. kao d.i.y. rad u ograničenoj nakladi od 200 primjeraka.

Njihova glazba je sirova, teška, mučna i na trenutke prilično kompleksna, pa su sami na svojem FB profilu naveli pod opisom žanra progressive-hardcore. Gitaristi Phillip Davis i Kasey Richardson kombiniraju riffove i raznolike stilske figure koje osim navedenih sintagmi ukrašavaju i elementi mathcore stilizacija, bubnjar Patrick Santana koristi čitav arsenal bombardiranja, basista Bryce Kresgea je gotovo i teško uočiti u ovome zvučnom konglomeratu punog 'žica' (uistinu je teško razlikovati šta su dionice gitare, a šta basova), dok je svakako najeksponiraniji frontmen Morgan Mechling s karakterističnim vriskajuće-grubim, ali prilično čistim i razgovjetnim vokalom. Osim snažne i vrlo teške glazbe koja varira po tempovima od pjesme do pjesme, njihova ubjedljivo najjača strana su izuzetno angažirani tekstovi upereni protiv najvažnijih kulturno-represivnih mehanizama u USA - religijske desnice i konzervativne koalicije. Njihovi tekstovi su dijalog tumačenja sukoba liberala i konzervativaca, dvije glavne političke opcije koje se redovito kao pijane plota hvataju velikih parola i korištenja niza biblijske poetike kojom stvaraju zablude u medijima da se bore za 'veliku stvar', a u principu obje reflektiraju mračni politički rad. Stoga su Bone Dance u svojem rodnom Boiseu prepoznati kao stjegonoše kontrakulture s izgrađenim štitom i ujedno su oružje protiv represivnih aparata koje mrze iz dna duše odbacujući i glavne ljevičarske stavove u korist nihilističkog pristupa. Sasvim jasno se uočava njihov kontrapolitički stav koji izbija iz svake pjesme; od uvodnih i najžešćih "Comfort" i "Burnout" uronjenih u opaki hardcore brzanac, preko znatno lakših "Conniver" i sludge komada "Writhing in ecstasy" u kojima iznose gomilu žući i nezadovoljstva. Stvar donekle spušta troma "White guilt", ali samo u glazbenom pogledu ispreplitanjem doom/sludge manira s atmosferičnim gitarama potkrijepljenim psihodeličnim strukturama. Drugi dio albuma nastavlja s tromijim mljevenjem "West" u kojem se pojavljuju progressive aranžmani, tempo se pojačava u opakoj "Children having children", psihodeličnoj "Barren" obogaćenoj math elementima i urnebesnoj "The skinny", da bi finale ovog izuzetnog kontrapolitičkog manifesta okončala "Feral", pjesma s dvojakim aranžmanom. Prvi je klasičan brzanac, a drugi troma valjajuća depresija, bolje rečeno pustinjska oluja koja zatrpava svo nataloženo američko političko smeće.

Njihov stav boraca za pravdu, onakvih kakve poznajemo iz stripova i filmova o velikim junacima i herojima američke povijesti svakako nije dobrodošao za vladajuće političke strukture. Oni su za nje mrski neprijatelji, rušitelji sistema i opasna prijetnja takozvanoj demokraciji, međutim, narodski gledano, oni su heroji ovog vremena isto kao što je to bio Robin Hood u vrijeme kralja Richarda lavljeg srca ili Komadant Mark, Vukovi s Ontarija ili Veliki Blek u doba engleske okupacije Crvenih mundira. Znaju za šta se bore, a takvu bitku mogu izgubiti, no cijeli rat zasigurno neće.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/10/2012