Na trećem mini albumu Falocet dubinski istražuje složene mogućnosti pretvaranja ritma u melodije koristeći se primitivnim minimalističkim tehnikama i repeticijama. Ovaj puta 6 instrumentalnih kompozicija jezgrovito je sažeo pomoću osnovne kohezije elektronskih/ kibernetičkih programa za ritmove (vjerojatno izvedene pomoću tastature) kojima je dodao uistinu minijaturne harmonije što sve skupa funkcionira ogoljeno do kosti.

Baš kao i sam naslov govori, napravio je jednu vrstu posve izolirane i samotnjačke glazbe za koju bi se gotovo moglo reći da spada u red nepoznatih, sakrivenih i još nedovoljno istraženih. Nekoga će ovo sve skupa možda podsjetiti na minimal-techno, ali suština svega je ipak daleko drugačija. Ovo bi se bez ikakvih problema moglo izvesti i na živim udaraljkama - djembama, kongama i talking drumovima, elem, instrumentariju koji se lupa dlanovima, a ove sitne kompjuterske harmonije na mini-moogu ili adaptiranom synthu s prigušivačem, te s efektima marimbe i ksilofona.

Njegov izbor zvukova, kao i minimalistički ogoljeni kostur naprosto šarmiraju zbog jednostavnosti, a osobitost same ideje ostavlja bez daha. Ovdje je prezentirana fikcija o nekim arhaičnim i zaboravljenim ritualima plemenskih običaja, te mada je daleko od nekakvih izvornih postulata sakupljača tradicionalne baštine širom svijeta, ona upućuje na imaginaro šetanje s kontinenta na kontinent.

Uvodna "Far south" može povezati sa recimo dalekim istokom, onim ispod ekvatora, smještenim otprilike u pacifičkoj polineziji i po Karibima zbog korištenja zvukova nalik na marimbe i bambusove udaraljke, a primjetna je i doza pentatonike u taktovima. "Black connection" dovodi do crne Afrike, otprilike negdje na područje Gvinejskog zaljeva. Imao sam davno prilike slušati neke ploče koje su snimili glazbeni istraživači na teritorijima Gvineje, Angole, Malija, Nigera i Kameruna, a na njima su svirali plemenski bubnjari udarajući improvizirane udaraljke prevučene devinim i goveđim kožama, te mogu reći da se njihov smisao ritmike ništa bitnije ne razlikuje od ovog Falocetovog. Ima tu podudarnosti... "Tribe" sa svojim laganim delay efektima tam-tam doboša asocira na sjevernoameričke indijance, a minijaturna synth harmonija odjekuje poput usamljenog kojota na prostranstvu prerija. Za naslove "Comfort" i "New skin" ne bih sa sigurnošću mogao utvrditi odakle crpe inspiraciju, no obje imaju arhaičnost izvućenu očito iz euroazijske narodne ostavštine. Možda Bliski istok, Turska, Iran, Pakistan, a možda i sjeveroistočna Afrika (Egipat). Drugonavedena se više koristi efektima ksilofona i syntha, ali ritmika je vrlo bliska tom jednom te istom izvoru, odnosno inverzija je ove prethodne teme. Naslovna "Shamman" je posljednja skladba i može se komotno smjestiti gdje god hoćete od Indije sve do Balkana predstavljajući magičan jednoobrazni ritual transa sveden na talking drum i efekt repetirajuće trotaktne melodije mini-mooga.

Od ovog djela, kao i od prethodna dva Falocetova rada ne treba očekivati nikakva čuda. Autor se očito razvija eksperimentirajući sa konceptom, fikcijom i ambijentima, obožava minimalizam do srži, te traži svoj originalni izraz. A već na ova tri djela ga je pronašao upravo u šturosti koju jednostavno ne želi uljepšati nekakvim gradacijama. Za sada to funkcionira.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/10/2012