Bruklinski Fang Island, inspirirani neobičnim hobijem Donald Rumsfelda, dugogodišnjeg NATO ambasadora su znatno potkresali svoju postavu. Od kvinteta su postali trojac sveden na Jason Bartella i Chris Georgesa (gitare, basovi, klavijature, vokali), te Marc St.Sauveura (bubnjevi).

Prošlo je dvije godine od uzbudljivog istoimenog debija, no nekih većih odjeka nije bilo. Američka indie-rock produkcija je toliko zasićena da su 'fangovci' ostali jednostavno neprimjećeni, no ipak su uspjeli osmisliti novo melodično iznenađenje koje je drastično drugačije od vrlo dobrog prethodnika. Prije svega, ovdje su nestali dominantni world-music elementi, a jedino se očitavaju u egzotičnim vokalima i 'raaaa-zvuuu-čeeee-niiiim' arijama punim samoglasnika. Uz tek dvije-tri pjesme i poneki eksterijerni sample, natruhe world-musica se očitavaju u prvom singlu "Asunder", iznenađujuće minimalističkoj kombinaciji math-rocka s 'punky' improvizacijama i 'claphands' krešendom, potom u instrumentalu "Dooney rock" prošaranim simpatičnim karipsko-latinskim kombinacijama flamenka i pop-punka, te u završnoj klavirskoj afro-beat skladbi "Victorinian".

Glavni akcent je stavljen na bogate gitarističke melodije i catchy pjesmuljke koji paraju uši svojom ugodnošću spajanjem math, indie i progressive rocka, pa tako prva polovica albuma pršti od instrumentalističkih varijacija čiji je otvarač lagana klavirska ambijentalka "Kindergarten". Od himnične "Sisterly" pa nadalje, 'fangovci' šetaju područjima indie-rocka bliskog Weezer i Surfer Blood, a može se u melodičnim solažama primijetiti i elemenata odavno zaboravljenih irskih velikana Big Country. "Make me" je obogaćena funk sintagmama, a "Never understand" slojevitim gitarskim harmama bliskim Brian Mayu. No, fokus albuma se dešava tek u drugoj polovici materijala sa dvije ponajbolje kompozicije "Regalia" u kojoj je posve vidljiv odmak ka klasičnom indie-pop/rocku koji kulminira slatkasto-teatralnim heavy solažama a'la Slash/ Brian May, te u "Chompers", nabrijanom instrumentalu s brzim progressive akordima punim goruće sweet-metal/sympho strasti. Lirika im je i dalje ostala na zajedljivoj ironiji satirički usmjerena na američku kulturu i politiku da 'svatko osim Amerikanaca može izgubiti' ili, kako sami cinično kažu 'svatko protiv svakoga, ali je pobjednik uvijek Amerika'. Mnogi su očekivali da će Fang Island ponoviti formulu simpatičnog debija sa tehničkim ekscentrizmom, eksperimentima i etno elementima, tako da je ovo prilično ugodno iznenađenje s kojim su pokazali da znaju napraviti zabavnu, uzbudljivu, plesnu i melodičnu rock slušaonu praktički za svako uho iz indie-rock auditorija.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/10/2012