Povodom gostovanja ovih ponovno aktivnih britanskih EBM industrialaca kao predgrupa Depeche Mode (14.II, Arena, Zagreb) i u Kinu Šiška 4.III 2010. u Ljubljani upoznajemo njihov najnoviji, šesti studijski album koji je objavljen nakon 15 godina diskografske šutnje.

Punih 15 godina studijske pauze praktički nisu ostavili nikakve bitnije ožiljke vremena. I dalje su ostali u snažnom EBM/industrial tempu, a ovaj puta su se nešto kompleksnije poigrali s produkcijom dobivši prljavi zvuk koji više nije onoliko plesno ogoljen kao na ranijim albumima. U postavi su ostali samo Bon Harris (elektronika, synth, programi, bubnjevi, vokal) i Douglas Mc Carthy (vokal), a novi član je Jason Payne koji im se pridružuje za potrebe koncertnih nastupa.

Premda nikada nisu obznanili svoj raspad, kao munja je odjeknula informacija 2006. da se ponovno okupljaju nakon što McCarthy i Harris dugih deset godina nisu bili baš u najboljim odnosima. Za tu priliku odradili su veliku povratničku turneju, te je objavljena odlična dvostruka kompilacija "Body Of Work" sa 32 najznačajnije skladbe (s brojnim remiksevima) iz njihovog rada od 1984. do 1995., no međutim, na konačnu realizaciju povratničkog albuma trebalo je pričekati pune četiri godine. Prvo su putem interneta plasirane pilot skladbe "Payroll" i "Once you say" u demo verzijama koje su nagovjestile sjajnu povratničku formu ovih electro/post-punk EBM mozgova, no situacija koja se nametnula, pokazala je da Nitzer Ebb moguće možda samo žele nastaviti svojim utabanim putem gdje su se zaustavili nakon sjajnog albuma "Big Hit" 1995. No, dobra je vijest da su tokom protekle četiri godine detaljno analizirali novonastale pjesme bez pokušaja oživljavanja 'starih dobrih vremena', pa su tako osmislili vrlo vješt koloplet kompozicija koji se podjednako može usporediti sa slavnim danima iz razdoblja "Belief" (1989) i "Ebbhead" (1991) albuma.

Uvodna "Promises" najviše od cijelog materijala miriše na njihov klasični trade-mark EBM stil sa vrlo znakovitim tekstom o neminovnom starenju, dok je druga već ranije objavljena "Once you say" takoreći posve nova 'udica' u njihovom repertoaru. Tempo je posve plesan i moderan, nabijen je electro-rock sintagmama Primal Scream, a kao poseban gost, ovdje se na pratećem vokalu pojavljuje Martin Gore iz Depeche Mode. Tromiji, ali snažan electro-industrial komad "Never known" s očitim poveznicama Nine Inch Nails u blues ritmu s tekstom o lažnoj sigurnosti koja sakriva opasnu zvijer je tihi gothic pogodak albuma, dok je iznenađujuće sanjiva balada "Going away" s tekstom 'svi putevi vode daleko od mene... idite daleko od mene' jedan od rijetkih primjera elegične atmosfere kakvu Nitzer Ebb ranije nisu znali isporučivati. U "Hit you back", kompoziciji sa umjerenim plesnim tempom gdje se kombinira podosta pop-hype insinuacija na njihove ne pretjerano ljubljene uzore Human League uz stih 'ja nisam zaljubljen u tebe, ne marim što radiš', Nitzer Ebb su ustvari napravili samo alternativni electro-pop/gothic kojim su produljili svoj opozicijski status prema ukusnim i vrlo uspješnim baladama Oakeya i društva iz Sheffielda. Međutim, McCarthy kako god okrenuo, nikada prije nije zvučao tako lijepo i privlačno kao u ovoj pjesmi s kojom se približio rafiniranoj i suptilnoj, gotovo radiofoničnoj pop estetici na nivou Depeche Mode ili nekadašnjih uspješnica Smashing Pumpkins (osobito s albuma "Adore"). EBM komad "Payroll" možda je i najslabiji dio albuma sa hip-hop vokalnom stilizacijom koja će podsjetiti na RATM i tekstom o piercingom na uhu, no zato "Down on your knees" sa svojom putujućom trip-vožnjom syntha Bon Harrisa otvara sjajan dio albuma. Pjesma je plesnih minimalističkih konotacija koje su nekad davno isprobavali Cabaret Voltaire (a i D.A.F.), no nikada ih nisu uspjeli ovako dobro iskristalizirati kroz putujući trip koji nalikuje na vožnju automobilom po rasvjetljenom gradu. Mene neodoljivo podsjeća na Simple Minds pjesme "Theme for great cities" i "Moscow underground", no svatko će u tome pronaći cijeli niz različitih konotacija. Uglavnom, pjesma je odlična, moderna i bezuslovno spada u sam vrhunac albuma. Na stari Nitzer Ebb zvuk vraća skladba "I don't know you" gdje se novopridošli Jason Payne vjerojatno poigrao sa akustičnim bubnjevima, kao i u "My door is open" gdje je vrlo snažna minimalistička plesna sprega koja bi još bolje zvučala da je u njoj korištena nabrušena gitara. Veoma podsjeća na daleko bolje pjesme novosadskih DreDDup, ako itko može vjerovati... Sintetički bez ikakvih predrasuda, ali ovdje je Bon Harris zaista trebao koristiti gitaru da dopuni cijeli kontekst vrlo dobre pjesme kojoj manjka adekvatna popuna. Zanemari li se klaustrofobičan gothic ugođaj pjesme "I am undone" koja je izvedena samo na bubnjevima i pianu koji otvaraju dalekosežnije mogućnosti od minimalističke strukture (ipak manjka gitara), dolazi se do najočekivanijeg Nitzer Ebb komada "Kiss kiss bang bang" sa stakato ritmovima i sloganima u sirovim, pravim oldschool EBM-industrial sekvencama koje su pogodne za ogoljeni koncertni nastup. Završna "Traveling" je ustvari tema koja diže tempo barem na nivo "Showtime" albuma iz 1990. i sasvim je neočekivani ogoljeni minimalistički dark-up kojeg bi malo tko mogao očekivati na kraju ovako modernog EBM albuma.

Prvi album u petnaest godina, šesti po redu, može s pravom zadovoljiti kriterije koje su Nitzer Ebb postavili nakon odličnog "Big Hit" 1995. kada nitko nije mogao niti pretpostaviti da će pauza biti ovoliko dugačka. Oni i dalje zvuče svježe, moderno, fokusiraju se na svaku pjesmu koju su obogatili brojnim inovativnim rješenjima i raznolikim plesnim minimalističkim realizacijama, te se slobodno može utvrditi da velika diskografska pauza nije niti malo naštetila ovim velikanima EBM-a iz Essexa.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/02/2010