Sedmeročlani bend iz Bergena do sada nije bio prisutan na našim stranicama mada imaju već podosta iza sebe: 4 studijska, 1 živi album i nekoliko singlova, te veliku reputaciju kao kultni inovatori progressive rocka s dobrim daškom hladne artičke elektronike, a između svega toga posebno se izdvaja epsko remek-djelo "Twilight Cinema" iz 2014. "Blackbox" je za svakog tko im po prvi puta pristupa vrlo ugodno iznenađenje zbog netipičnih stilizacija koje paralelno protežiraju klasicizam progressive rocka, elektronski šlih, gomilu gudača i duhača, oporo mračan vokal frontmena Jon Ivar Kollbotn-a i nekoliko ženskih dueta Claudie Cox, te gošće Linn Frøkedal iz Misty Coast i Low Frequency in Stereo. Kada se zaroni u ovu vrlo zanimljivu šaržu, osim tog mračnog vokala na relacijama Cavea i Cohena isplivavaju elementarnosti vrlo bliske Ultravox s albuma "Vienna" i "Rage In Eden", te ponekih metamorfoza Arcade Fire, ali još dublje se osjećaju i natruhe The Black Heart Procession, Tom Waitsa, te dakako, Caveovih The Bad Seeds. Pjesme su raznolike s isto tako nejednakim duljinama od minute i pol sve do impresivnih zahvata u slučajevima "Isabel - a report to an academy" i "Baseball" koje iznose čak i po 10 minuta podarivši zavidnu kompozitorsku vještinu kompleksnih, pa čak i monumentalnih gradacija poput mjuzikla. Bend krasi i cinematic fabula noćnog putovanja snježnim planinama ozarenim mjesečinom i polarnom svjetlošću, pa se iz pjesme u pjesmu proteže čitav spektar mračnih značenja u luckastim igricama koje imaju višesmislene konotacije. Ponekad nadrealne, ponekad romantične, ponekad skroz šašave, uvrnute i apstraktne, a ponekad bome i sasvim napucane prekrasnim emocijama koje glumataju patetiku neuravnoteženosti bez ikakvih racionalnih vizura. Odnosno, ovdje je sve vrlo vješta artistička igra između zlovoljnosti, srdžbe i eksplodirajuće impresije počevši od uvodnog mračnog synth-popa "Lover, lower me down!" sa zavodljivom indie melodijom koja ustvari evocira kroz daljnji tijek skupni fokus svačega u kome se pronađe i laganih odjeka surf gitare Sondre Rafoss Skollevolla i Øystein Bech-Eriksena, dok je "Night hitcher" evidentan retro new-romanticsa Ultravox upravo s atmosferom kakvu su postizali Midge Ure & co. ranih 80-ih, a i prije njih David Sylvian & Japan, te Visage i Bowie iz nekih faza, a nije naodmet niti ne primjetiti duh Kraftwerk u tretmanima 'drajverskih' synthova s remek-djela "Trans Europe Express" i "The Man Machine" mada će svakog dobrog znalca bubnjarska tehnika Sondre Sagstad Veland-a apsolutno podsjetiti na Warren Canna koji je odlupao onaj fantastični hit "Thin wall" Ultravox (1981., UK no.14) na elektronskim bubnjevima.



Album je specifičan što isto kao i recimo "Vienna" ima mnogo instrumentalistički slobodnih linija: dok je kod Ultravoxa prednjačio Billy Currie korištenjem električne violine i viole (a i syntha), kod Major Parkinsona je to homogenost zvučnog ukrašavanja svakog člana ekipe koja ima šarm mračnih post-romantičara sa samo jednom namjenom: ciljanom zabavom koja bi trebala biti nešto jako ozbiljno i produhovljeno kao primjerice Depeche Mode, međutim iz pjesme u pjesmu se razvodnjava njihov prividno elokventni stav o nečemu 'gordo' važnome i bitnome što bi moglo prodrmati kardiogram uzburkane Europe i svega nestabilnog stanja, pogotovo u Skandinaviji koja je ionako pretrpana s mnogim rasističko-naci(onali)stičkim ekstremima. Funkcija benda je da se razvija, a ako malo pročačkte po njihovim ranijim radovima, vidjeti će te i ćuti da su bili skroz otkačen bend skoro do perverzija koji je korespondirao i s punkom, hardcoreom, nu-metalom, cirkusarijama na nivou degutantne zabave razmaženih glupana iz bogatih obitelji kojima ništa nije važno osim dobre zafrkancije i poneke vikend-šmrk koke i dobre doze nečega još jačeg.



Spot "Simone" s drugog albuma "Songs From A Solitary Home" (2010) ide tome u prilog i vjerojatno bend najradije želi zaboraviti tu fazu jer su sada 'smrtno ozbiljni' kao Depeche Mode. Koncept ovog albuma je donekle ozbiljan, pun je metafora, ali i gluposti od kojih čovječanstvo neće imati ama baš nikakvih koristi. Pričati pjesme o Edisonovoj crnoj Mariji, stavljanju šljema na glavu kojom se kak'ti revalorizira pojava novih pop vikinga, kao da ih nismo imali kroz povijest (Abba, Roxette, Europe, Ace Of Base, The Cardigans), nekih koji su u jednom trenutku bili i odlični (The Hives. Mando Diao, First Ait Kid), a naravno i gomilu uistinu kvalitetnih metalaca (Bathory, Dark Funeral, Mesuggah, In Flames, Cult Of Luna, Therion, Pain Of Salvation, Opeth, HammerFall, naravno Sabaton), a o punk i hardcore da se ne priča (Disfear, Mob 47, Refused, God Mother, Wolfbrigade…). Jest, Major Parkinson su se u tom pogledu 'uozbiljili' tražeći nove načine izražavanja unazad posljednja dva albuma koračajući stazama profinjeno-elitne pop pjesmarice s rock vizurama, ali su još uvijek u stadiju tematsko-konceptualnog remonta koji je u progressive sferama itekako bitan faktor.

Za samo slušanje bez nekih dubljih ideoloških značenja, odnosno za pojmove mračnije zabave na kakvu redovito padaju najširi slojevi auditorija smatrajući da postoji sofisticirano zaleđe kojeg u principu nema, "Blackbox" je idealan album, no za one koji traže pravi smisao ovakvog izraza, valja od ovog albuma bježati čim dalje.

Naslovi: 1.Lover, lower me down!, 2.Night hitcher, 3.Before the helmets, 4.Isabel - a report to an academy, 5.Scenes from Edison's Black Maria, 6.Madeleine crumbles, 7.Baseball, 8.Strawberry suicide, 9.Blackbox

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/12/2017