Kada se na jednoj audio-kaseti koje su opet popularne nađu ovakva dva stilski i žanrovski različita benda, prosječni audiofil izabire neku domicilnu, njemu poznatu teritoriju u kojoj pliva kao svoj na svome. Zasigurno napopularnija split audio-kaseta na ovim područjima sa prvim mini LP-ijem Idola i Filma "Live in Kulušić" (Jugoton, 1981) nije imala takvih problema. Oba benda su bila u fokusu kreativne snage i imala su ogromno sljedbeništvo koje se brojalo u stotinama tisuća, no od tada su se standardi drastično promijenili. Ona velika i uistinu lijepa komercijala se pretvorila u totalno smeće, a bendovi koji objavljuju svoje debije znani su uskom krugu i malo tko više uopće obraća pažnju na neke grandiozne poduhvate današnjice.

Zato je jako tužno iščitati s omotnice ove split kasete da je objavljena samo u 200 primjeraka jer se cijela današnja scena svela na mikroskopsko traženje publike. A razlog za to je svima poznat - internet download i cajke koje okupiraju omladinu, onaj potencijalni faktor koji je nosio cjelokupni r'n'r još od vremena Presleya, The Shadows, The Beatles, The Rolling Stones... sve do Nirvane, grungea i nu-metala. Bespotrebno je sada lamentirati nad tom činjenicom, ali fakat, na koncerte kvalitetnih i relativno mlađih rock bendova (zlobnici bi rekli iz nekave druge ili treće lige) dolazi sve manje ljudi. Bendovi sviraju za sebe i financijski minus stvarajući snažan underground u kome opet postoji veliko nadmetanje i za tih par desetaka ili stotina poklonika, a tu opet dolazi i jedan jako bitan treći subjekt koji se zove - kritičar.

Nema davno kako sam pročitao jednu groznu pljuvačku recenziju najnovijeg albuma Joe 4 "Njegov sin". Potpisnik si je dao oduška izvrijeđavši bend bez ijedne premise o tome što su napravili sa carem noisea Steve Albinijem, a očigledno je sasvim solidno potkovan, samo ga je nešto opako navelo da napiše onako loše riječi. U tome je poanta. Kritika si je dozvolila previše slobode da udari po onim 'malima' koji imaju više nego očigledan potencijal, ali neki đavo tu kritiku tjera da omalovažava i ignorira sve ono što nije na nekakvoj 'priznatoj' površini. To je, ruku na srce, neprihvatljivo.

Sad jedna druga stvar. Da li ste se zapitali u zadnjih 5-6 godina zašto su Španjolci dvaput osvojili europsko nogometno prvenstvo i bili svjetski prvaci u nogometu? Okey, bili su još davno europski prvaci 1960., ali to je daleka povijest... Stvar je slijedeća - sasvim slučajno su mi u ruke dospjeli njihovi sportski magazini i dnevni tisak, pa oni sa takvim hvalospjevima govore o svojim nogometašima da to nije za vjerovati i onda kada odigraju sramotnu utakmicu na svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi (namještaljka s reprezentacijom Čilea samo da bi ispali Švicarci), da bi naposljetku postali svjetski prvaci. Njihovi mediji još od vremena kada su pripremali Mundial 1982. bili su svijesni da ih samo sa superlativima moraju bodriti, te mada su godinama jako loše prolazili (sjećate li se, Jugoslavija ih je porazila 1990. u osmini-finala u Italiji?), mediji ih nikada nisu napuštali. Znali su da će puneći stadione, hvaleći na sav glas samo sebe i samo svoje kad-tad doći do trijumfa. Danas ga imaju i to je proces koji je trajao jako dugo, više od dvadeset godina. U tome je druga poanta.

E, sad, kom obojci, a kom opanci... Subjektivnost je jako loša ako nema simpatija, prisjetite se nekih neugodnih scena iz škole kada ste bili omalovaženi i namjerno osramoćeni od nekih daleko tupljih osoba koje su liječile svoje komplekse manje vrijednosti na vama.

A ova dva benda jako dobro znaju ovu cijelu priču i suočavaju se s njom, znaju da će dobiti 'porciju' od debila koji ih ne razumije ili nekog priglupog naivčine i seljaka, no opravdano se nadaju da će ipak netko shvatiti njihov talent u ovom košmaru glupog i zatucanog svijeta koji sve manje i manje kuži rock and roll, kakav god on bio.

MAN ZERO

Ovdje prisutni sa tri prekrasne instrumentalke umnogome su se udaljili od one isto tako fantastične atmosferičnosti albuma "Telemark". Znatno žešći, oslobodili su se nekih klasičnih post-rock klišeja i potražili novo, daleko razigranije podneblje izgrađeno od bogatih melodija, gitarskih tremola i znatno plesnijih, može se primijetiti i bržih ritmova. Kompozicije su izgrađene na varijacijama usklađene dinamike i periodičnih posezanja u post-rock sheme; nakon jednog intervala obavezno slijedi drugi, minimalistički se gibajući prema fokusiranoj temi. Stvar Man Zero je ovdje u suptilnosti izbjegavanja klasičnih zamki žanra kojeg su jako dugo peglali, te su sve svoje ideale i uzore ostavili 'tamo negdje', neka bude u zapećku, gdje im je i mjesto.

Uvodna "Tron" ima prepoznatljivi Man Zero specifikum s ponavljanjem intervala kojim dobivaju na dinamici, no najatmosferičnija je pjesma koja gotovo da lebdi na tremolima i psihodeličnosti uzajamno povezanoj s melodijom. Odašilje u svemir svu brutalnost ovog svijeta na veoma prijazan i inteligentno pristojan, gotovo umno šminkerski način zbog čega nikad neće imati ludu i raspojasanu publiku na koncertima.

"Before God's grace" je stari komad kojeg bend svira već godinama prožet kompleksnijim sintagmama s pomalo noiserskim tretmanima. Veliku ulogu ovdje ponovno igra gitara, ali se stiče dojam da bend unatoč sjajnoj svirci nije dovoljno poradio na priči za press. Video spot daleko više govori od same teme...



"Bysm" ne bih znao što znači (navodno je neki štos basiste Kutije na Kineze), ali je jako lijepo odsvirano u tremolima i laganim tempovima s dinamičkim indie-rock intervalima i stilskim složencima punim mašte u kojima se atmosfera spušta na lagano podrhtavanje i klizenje ka orgazmičkom klimaksu. Bend traži svoje mjesto u svemiru, u košmaru neukusa nadvladavajući opći metež na Zemlji. Odcijepili su od ovog svijeta u potrazi za finesama isključivo vlastitog duha i kreativne snage. Tu je neko veliko svjetlo na obzoru koje nije dostupno svakome.

Diskografija:
Telemark (2009)
Man Zero & Threesome - Split Tape (2012)

THREESOME

Beogradski bend kojeg smo imali prilike gledati na fešti 11. rođendana Terapije u Tvornici 1.VI 2012. ovdje je odigrao znatno kraću rolu sa samo 3 pjesme od kojih niti jedna ne premašuje 'tajming' od 3 minute.

Oslonjeni na klasičnu surf-rock školu, stila koji osim svoje zavodljivosti nema adekvatnu poantu osim užitka u dovitljivim melodijama, ipak je uspio u svojih samo niti 10 minuta dočarati veliku instrumentalističku kreativnost. Odlično producirano i odsvirano, skladbe "Tellurian", "Latitude zero" i laganija "Daylighting" bez ikakvog problema spadaju u sam gornji dom ovozemnog surf-žanra s kojim bi se ponosili i The Bambi Molesters.

Kod njih, za razliku od Man Zero ne postoji priča već samo užitak svirke. Objašnjavati zašto su milijuni voljeli The Shadows ranih 60-ih ili zašto se voli surf-rock današnjice od recimo Man Or Astroman do spomenutih sisačkih majstora je bespotrebno. Ovi Beograđani ga sviraju sa strašću, emocijama i britkošću kakvim žare i pale najkvalitetniji bendovi ovog žanra. Slobodno se mogu upisati u kartu svijeta. S ponosom i dostojanstvom. Bravissimo susjedi!!!

Diskografija:
SuperSizeShe, EP (2010)
Wahine - FEMIX (kompilacija) - Femix (2010)
First Wave - KOMPOT (kompilacija) - PotLista (2011)
Adriatica, CD, LP 12" (album) - Demo Fest (2011)
Adriatica, CD and iTunes (album) - Double Crown Records (2011)
Man Zero & Threesome - Split Tape (2012)

Da je 1981. godina ja bih ovaj album sasvim sigurno uvrstio među najljepša ostvarenja ne prkoseći Idolima i Filmu. Tada se takva muzika nije svirala, dapače The Shadows i surf su bili demode, Crveni koralji su se tek stidljivo ponovno okupljali i nitko nije niti slutio da će surf jednog dana ponovno biti aktualan, a ovo što danas svira i kako zvuči Threesome, a pogotovo sasvim drugačije orijentiran Man Zero tada nitko nije svirao. Niti jedan punk i new-wave bend nije imao takve pjesme. Okey, surf su na svojem debiju svirali The B-52's, ali on nije bio niti do koljena ovome kako zvuče Threesome. Vidio sam Mladena Puljiza i Slavka Remenarića (oba iz Boe) kako su otkačili na njihovom koncertu u Tvornici, a to je jednom recenzentu poput mene dovoljno da kažem kako su bend koji umije pogoditi u srce i one za koje se ne bi moglo niti naslutiti da pronalaze užitak u surfu.

Ujedno i ovo izdanje uistinu pogađa u herc. Kratko je i veoma slatko. Osobno bih volio da traje barem dvaput dulje...

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/10/2012