Osnovani 1998. u Buffalu s nekoliko promijena postave, ovaj žestoki bend s uspjehom je spojio punk, hardcore, metalcore/mathcore i southern rock. Veliku pažnju javnosti i medija stekli su trećim albumom "Gutter Phenomenon" (2005, USA no.71), te od tada pa nadalje redaju same uspjehe. Osim što su im se albumi "The Big Dirty" (2007, USA no.41) i "New Junk Aesthetic" (2009, USA no.46) odlično prodali, održali su nekoliko veoma uspješnih turneja sa Chimaira, Norma Jean, The Dillinger Escape Plan, From First To Last, Chiodos, Killswitch Engage, August Burns Red, The Human Abstract, In Flames... Zanimljivo, bolna točka benda je basist kojeg su mijenjali 6 puta, a čak 7 puta su imali dugog glazbenika na tom mjestu prilikom turneja. Jedan od njih bio je i Jake Schultz iz Norma Jean. Najnoviji, koji je došao za potrebe ovog šestog studijskog albuma je povratnik Stephen Micciche s kojim su snimljena prva tri albuma. Konstante benda su gitaristi Andy Williams i Jordan Buckley, te njegov brat, frontmen Keith koji nikada ne piše optimističke tekstove. Ovaj puta se namjerio na izuzetan bijes i ljutnju iz perspektive prošlog života pitajući se nije li on možda nekad bio odvratno i užasno ljudsko biće koje za pokoru u ovome životu mora trpiti, patiti i ispaštati za neke stare grijehe kojih nije svijestan. To se jasno uočava već u otvarajućoj, iznimno snažnoj pjesmi "Underwater Bimbos from outer space" sa stihom 'odbijam biti jedini čovjek koji trune u masovnoj grobnici'. Prateći video spot je posve brutalan, a neki kadrovi genocida i javnih smaknuća uistinu nisu za ljude slabih živaca...



Čitav album je doslovce priča o životnom paklu i grozotama, tematski je sumoran i mračan da mračniji ne može biti, a glazbeno je poduprt sa strahovitim eksplozivnim nabojem. Gitare rešetaju riffovima i tehnikalijama, novi bubnjar Ryan Leger donosi svježi intenzitet koji je na svu sreću prerastao onu zbrku prethodnih albuma, a produkcija je fantastična zahvaljujući Joe Barresiju, majstoru koji je zaslužan za uspjeh Tool i QOTSA. Keithov vokal je čist premda neprestano vrišti što se obično kod ovakvih bendova pretvori u nerazumljivu konfuziju prekrivenom distorzijama i visokim tonovima činela, no to ovdje nije slučaj. U nekim pjesmama je poduplan sa dvostrukim dionicama, primjerice u mathcore/metalcore komadu "I suck (blood)" gdje pjeva prateće vokale i nevjerojatno čiste, gotovo tipične grungerske sekvence.

Album se vidljivo može razdijeliti na urnebesne punk-hardcore pjesme ("Holy book of dilemma", "Typical miracle", "Touch yourself"), zatim na metalcore (sporija "A wild, shameless plain", "Drag king", vrlo brza "The low road has no exits"), a ima i uobičajenih elemenata southern rocka u punk/metalcore varijanti sa folk sekvencama odsviranih na benđu ("Partying is such sweet sorrow") ili umjerene rokačine u kojoj im gostuje John Christ, gitarist iz Danzig ("Revival mode"). Posljednja pjesma "Indian giver" ima čak i stoner-metal vibru koja uključuje disonantno snene ambijentalne back vokale.

Uzmu li se njihovi raniji albumi, "Ex Lives" se doima najboljim od svih mada nosi veoma intimnu liriku, a sam bend se s pravom može smatrati jedinstvenim u okvirima metalcore scene. Ovdje su pružili set odličnih pjesama koje se dobro uklapaju u njihove frenetične koncerte, zadržali su izvorni duh, gorčinu i bijes metalcore eksplozije iz sredine prošle decenije, te sam žanr dosljedno razvijaju u ukusno prilagođenim shemama.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/08/2012