home > mjuzik > From Parts Unknown

kontakt | search |

EVERY TIME I DIE: From Parts Unknown (Epitaph, 2014)

Jedan od ne najuzbudljivijih, ali vrlo interesantnih transžanrovskih bendova današnjice koji sa svakim novim albumom stiče sve veću gomilu poklonika našao se u rascijepu kreativne sprege kada je potrebna pomoć provjerenog producentskog imena. Ovaj puta im je zvuk iskristalizirao Kurt Ballou, gitarist Converge, pa valjda jedan od momentalno najzaposlenijih producenata na svijetu specijaliziran za žestoki underground hardcore istom mjerom kao što je to bio Steve Albini koncem 80-ih i u 90-im u noiseu i alternativnom rocku. Kada sve sjedne na svoje, vjerojatno će ova ikona producirati i neki rad hrvatskog ili regionalnog mathcore/metalcore benda kao što je Albini napravio za Joe 4. Ali očito jest da naši bendovi najmanje 20-tak godina kaskaju za kurentom svjetskom scenom i još uvijek nisu spremni za ovakve poteze. Pa ako ćemo realno, još uvijek nemamo ovakve bendove kao što su Every Time I Die. Oni će doći tamo negdje 2030. godine, uvjeren sam i neki će se mladi kritičar naći u neobranom grožđu neznajući što to točno jest. Ako ću do tada poživjeti, imati ću neke 62-63 godine i zaista nemam pojma da li ću imati snage i volje slušati i komentirati glazbu klinaca koji sviraju ono što je bilo u 'moje vrijeme', te im dati podršku. Uzmimo da se to desi, da im Kurt Ballou producira album. Možda i hoću. Nemam pojma kuda će me 'kemija' organizma odvesti...

Every Time I Die su redovito imali problem s ritam sekcijom, osobito s basistima premda su im gotovo svi albumi frcali s obiljem izuzetnih pjesama. Ovaj puta je tu Ballou izglancao sjajnu stvar naglasivši basove Stephen Micciche-a i bubnjeve Ryan 'Legs' Legera u prvi plan, a gitare Jordana Buckleya i Andrew Williamsa utopio u njihov frenetični tempo dobivši idealnu kombinaciju čistoće koja više ne obasipa prljavštinom i kakofonijom. Dodao je i brojne prateće vokale frontmenu Keith Buckleyu koji vrišti pa valjda najbijesnije u posljednjih desetak godina, a i vokal mu se znatno usmjerio u zavidnu melodičnost (ustvari ga je natjerao da pjeva sam sebi prateće vokale!). Naravno da sve ovo ima svoje. Prethodni, odličan album "Ex Lives" (2012) dosegao je USA no.20 i traži se još bolji rejting, a kako to uspjeti ostvariti nego sjajnom produkcijom što je za ovakav prilično brutalan hardcore/metalcore-punk ogroman izazov. Dođavola, pa ako Converge, The Dillinger Escape Plan i još nekoliko značajnijih i brda manje značajnih bendova uspjevaju dosegnuti USA top-10 s ovakvom intenzivno nekomercijalnom glazbom, zašto ne bi mogli i oni. Nisu nekakvi metuzalemi već mladići koji su u najboljim i veoma zrelim godinama prerastavši tinejdžerske anomalije koje su, uzgred, bile čak i najbolje u njihovoj ranoj fazi karijere s početka 20. stoljeća, ali to je malo tko primijetio.

Na ovome albumu drže svoj korak odrastanja i žanrovskog prerastanja zahvaljujući Ballou, idu u neke kompleksnije sfere održavajući slušatelja budnim svojom žestinom, nasilnim riffovima, jurišima, galopiranjima i čestim tehničko-taktičkim izmjenama tempova i aranžmana sabijenih u relativno jasne obrasce od minute i pol do 4 i pol minute (najdulja pjesma je čak i najbolja - "El Dorado"). Počevši od eteričnog uvoda "The great secret" nabijenog bijesom, mathcore ludilom koji navodi na skakanje po plafonu, nižu se kompozicije s promijenjivim ritmičkim, tehničkim i melodičnim konfiguracijama: najkraći urnebes "Pelican of the desert" s ućešćem Sean Ingrama na vokalu, šašava "Overstayer" s elementima noise-rocka, luđačka hardcore pržiona "If there is room to move, things move" koja još najviše podsjeti na Converge, pomahnitala "Exometrium" u kojoj se ne zna da li gitaristi sviraju rockabilly-core, mathcore, nešto treće ili se doslovce zajebavaju sa svim stilizacijama, sve do posljednje "Idiot" u kojoj mathcore gitare rade svoje na najbolji mogući način s otkačenom sviračkom tehnikom koja nije ništa drugo nego ultra-ubrzani funk pomiješan s noise-rockom.



Singl "Decayin with the boys" je jedan od zasigurno pravih pogodaka ove snažne metalcore mašinerije zahvaljujući skuliranosti i lucidnosti Buckleyovih vokala, te izuzetnom radu gitara. U ovakvim pjesmama je bitan i tekst i poziv na ovacije, a toga ovdje itekako ima u samo 2 i pol minute, te se bend s ovakvim pjesmama mnogo umije izgubiti na energiji i dosljednosti, ovo im je prvi dvosjekli mač u karijeri zbog kojeg bi mogli biti ispljuvani na račun tobožnjeg dodvoravanja komercijalnoj publici, hm? Pa i ne bih se složio, nije to Bruce Springsteen ili Hladno Pivo shema... Video spot je, majke mi, stoput bolji od "Fight for your right" Beastie Boys. Procjenite koliko je ovo bolji bend. Taman na sredini albuma dočeka "Moor", nevjerojatno atmosferična pjesma na minimalističkom klaviru (!) u kojoj se Buckley pojavljuje s 'clean' vokalom u prvoj polovici pjesme asocirajući na Thom Yorka (!!!), dok je nastavak, ma pljunuta kombinacija Radiohead i Fugazi, ne možeš vjerovati. Ali sumnjam da će ovu pjesmu ukapirati fanovi Radiohead, možda čak ni Fugazi. Šteta...



A singl za još jednu najkraću, svega nepunih minutu i pol "Thirst" je živa komedija koja se sprda s emocijama i ljubavlju. Prvih 40 sekundi su živi hardcore urnebes kakav na ovim prostorima ama baš nitko ne rabi od naših velikih, pa i koncertno jačih bendova. Svi oni ako imaju nešto hardcore u sebi to drže za završnicu pjesme želeći naglasiti poantu u prvom dijelu, no ovi Ameri iz Buffala su sve svoje frustracije izbacili u ovom sjajnom singlu koji ama baš po ničemu ne sugerira da bi mogao postati hitom. Totalno degradira smisao ljubavi u današnja vremena koji je povezan s prvim i drugim, izuzetno laganijim dijelom 'da li me voliš onoliko koliko tebe volim ja'. Vjerojatno se šegačivši i s Nick Caveom "Do you love me?". Totalno netipičan i abnormalno kratak singl.

Zanimljivo je spomenuti da su se tokom albuma zajebavali da vokalno 'skinu' i neke enormne frontmene poput Serja iz System Of A Down, primjerice u pjesmi "Old light" gdje je senzibilnu dionicu otpjevao Brian Fallon, ha-ha-ha! I pri tome su ostali onako prirodno ozbiljni, kao da se ništa bitno nije desilo.

Every Time I Die dokazuju svoju dosljednost i kurentnu veličinu koja još nije zaživjela u europskim okvirima. Vjerojatnost je da bi na, recimo njihov koncert u Zagrebu došlo možda, kako su Anthrax rekli za mnogo bendova, svega 100-200 ljudi i zauvijek bi zaboravili nastupati u nekoj seljačkoj slavenskoj pripizdini, odradili svoje, okrenuli se i vratili svirati i skladati pjesme samo za svoje Amerikance. To bi bilo šteta što se tiče ovog benda kojeg, razumljivo, ovdje nitko ne shvaća nit' ozbiljno nit' komično nit' zabavno. A oni su sve to i imaju ovaj odličan album koji im je u gornjem dijelu bogate diskografije od 7 sjajnih djela. Ma genijalno ostvarenje, obavezno poslušajte i pogledajte!!!

Naslovi: 1.The great secret, 2.Pelican of the desert (feat. Sean Ingram), 3.Decayin with the boys, 4.Overstayer, 5.If there is room to move, things move, 6.Moor, 7.Exometrium, 8.Thirst, 9.Old light (feat. Brian Fallon), 10.All structure are unstable, 11.El Dorado, 12.Idiot

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/07/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*