Jeste li kad fanu Linkin Parka kazali da je to živi užas od benda? Ja jesam. I čovjek me zamrzio za cijeli život, a sad će me još više njih, koji me ne poznaju i koje ne poznam zamrziti. A takvih pretencioznih strahota rock rado gaji na pijedestalu počevši od Uriah Heep, Status Quo, Queen, Dire Straits i Elton Johna, preko Kiss i Manowar do Limp Bizkit, RHCP, MSP i onih katastrofa Simple Minds u prvoj polovici 90-ih godina. A moglo bi ih se još nabrojati barem dvije prikolice uključujući i nekolicinu ovozemnih rock legendi koje su na račun besramnih krađa omastile brk i danas ih oni tikvani od kojekakvih glazbenih urednika smatraju nedodirljivom elitom domesticus vulgarisa rocka.

Kako god doživljavali Linkin Park, mora im se priznati da su s vremena na vrijeme znali isporučiti vrhunske pjesme poput "Papercut" ili "A place for my head", odnosno, na svakom albumu se pronašao barem jedan izniman biser sakriven u gomili koještarija. No, njihova milijunska publika ne razmišlja tako već poput klasičnog fana Bijelog Dugmeta koji nikad nije prihvatio činjenicu da je 'generacijska himna' "Ne spavaj mala moja muzika dok svira" drska krađa Led Zeppelin (i The Beatles), a izuzetno nadahnuta "Jer kad ostariš" jedan od rijetkih Breginih trenutaka istinske inspiracije. Njihovoj publici su bitni hitovi, goruće poruke i grandiozni stihovi u kojima se mogu naći, a glavni pjevač Chester Bennington i reper Mike Shinoda to odvajkada znaju iskoristiti i ponuditi im, poput Brege, upravo ono što auditorij traži. Ne znam jel' ste čuli ili pogledali njihovu verziju uživo, obradu Adeline "Rolling in the deep". Oh, Bože moj, kakva je to grozomorna piano katastrofa sa Benningtonovim pokušajem imitiranja Adelinog senzibiliteta. Doživio sam na vlastite oči i uši da se jedan fan kleo kako je ta izvedba Linkin Park fantastična i da Adelin original nije niti do koljena Benningtonovoj vokalnoj majstoriji. Poučen ranijim iskustvom gubitka dragog poznanika, suzdržao sam se bilo kakvog komentara. Bolje šutjeti i sačuvati jedno prijateljstvo, nego ga raskinuti zbog jedne prenemagajuće patetične imitacije.

Sasvim je vidljivo i s Marsa da nisam ljubitelj ovog benda i da nemam pozitivno mišljenje o njemu. Ne zato jer je megakomercijalan bend koji ne ulazi u fah undergrounda i alternative koju zdušno pratim i podržavam, već zato jer je neoriginalan i doslovce se uvlači vlastitoj publici zna se kud. Nema ništa goreg u rocku kada bend ili autor rade pjesme kakve publika traži i očekuje. To nije umjetnost, to je serijski posao, ili ako hoćemo konkretnije, prisilan rad. U njihovom slučaju, to je promišljen i pronicljivo sračunat i isplaniran zanat poput štancanja holivudskih filmova u kojima odmah na startu radnje možete predvidjeti zaplet, rasplet i happyend sa parolom God Bless America. Smuči mi se od takvih Keanu Reeves, Tom Cruise, Angelina Jolie (Isuse Bože, počela je u stvarnosti glumatati Majku Tereziju), Brad Pitt, Ethan Hawks i sličnih seronja koji nisu ništa drugo nego revalorizacija onog odvratnog, a nekoć veoma popularnog James Cagneya, pokoj mu duši.

Stoga je jasno kao dan da je "Living Things", inače tek 5. studijski album, vrsno i strateški urađeno djelo čiji je jedini zadatak (više)milijunski tiraž ko' nekad kad je Brega radio ploče Bijelog Dugmeta. Shvativši kako su se na prethodnom albumu "A Thousand Suns" dobrano opekli s elektronikom i prilično glupastim eksperimentima izgubivši više od ¾ vlastite publike, momci su se vratili na svoj prepoznatljivi nu-metal/rap stil (tiraž prethodnog albuma im nije dosegao niti 2 milijuna, a prethodni albumi su imali10, pa i znatno više milijunčića naklade).

Balansiravši strogo izmjerene doze za potencijalne hitove, koji im uzgred rečeno već o-ho-ho vremena izmiču iz ruku, od 12 kompozicija, njih čak 7 je predviđeno sa singlove! Jebate! To niti Michael Jackson nije postigao na "Thriller" albumu... Samo da podsjetim, posljednji 'zgoditak' Linkin Park su imali sa singlom "New divide" (2009, USA no.6, UK no.19, a prije toga sa "What I've done" daleke 2004. (USA no.7, UK no.6), no jel' se toga uopće sijećate? Singlovi sa prethodnog albuma "A Thousand Sins" su prošli skoro pa neprimjetno, da nije mojeg klinca koji je znao skandirati elektronsku pjesmuljčicu "The catalyst", gotovo da niti ne bih primijetio album koji je bio živa katastrofa.

Enivej, prva dva singla s ovog albuma su doživjela neuspješnu seriju prethodnih izabranica s albuma "A Thousand Sins". Prvi od njih, najpekmezaviji komad na albumu, "Burn it down" (pokušaj industrial/rock-metala) se zaustavio na USA no.30 i UK no.27, a drugi "Lost in the echo" je prošao katastrofalno - USA no.95, UK no.175. U toj pjesmi, ja ne znam za kojeg vraga ili Boga se furaju na dubstep poput Skrillex koje osobno još nisam prožvakao i nemam pojma koji đavo taj stil predstavlja. Svi ga veličaju, ali meni je isti drek ko' daleko bolje izdanje ritmova Simple Minds s albuma "Sparkle In The Rain" (1983). Ili pjesma "Lies greed misery", jest to je tipičan dubstep, ali u vražju mater, ako već nešto radiš, onda to treba uraditi pošteno, a ne ovako površno. Nama starcima se predbacuje da ne 'kužimo' nove generacije, no Linkin Park postoje i više nego sama www.terapija.net stoga se može reći da su oni najnepoželjniji bend jer ga od nas gotovo nitko ne voli.

Iznenađenje je tim veće da se netko od nas usudio pisati o njemu jer je naš radar okrenut u sasvim drugim smjerovima koji proučavaju glazbu, a ne bave se ovakvim uistinu prekomercijalnim trivijalnostima. Ali netko mora uzeti i taj ogromni dio najglupljeg tereta na svijetu i reći kako su čak 5 pjesama s ovog albuma predodređene da budu hitovi za neke sasvim drugačije ljude koji nikad u životu nisu pročitali niti jedan tekst s Terapije. To su redom, ovako "In my remains", "I'll be gone", "Castle of glass", "Lies greed misery" i "Powerless", ali one ne donose ama baš ništa novo. Proračunati Brega na američki način, samo Brega nije tako lijep i mlad da 'doživjeti stotu', 'bitangu i princezu' ukapiraju svjetski klinci. I nikad vjerojatno neće jer u ovom čistom smeću od pjesama, ima samo jedna 'poštena', a ona sasvim sigurno u očima fanova, poput onih Dugmetovaca, nikad neće biti primijećena - odlična "Skin to bone" koja je napravljena upravo zbog kritičara da im smiri strasti. Čak bi se usudio ovu pjesmu usporediti i sa Bowiem, Gary Numanom, Neubautenima i Nine Inch Nails.

Da je Linkin Park jedan od najblesavijih i najglupljih bendova na svijetu ne treba zboriti, odvratan je u korištenju svetih postulata alternativnog izraza, promišljen je ko' Brega i bio bih prevelika pizda od čovjeka koji prati i zna r'n'r, da ne kažem kako je ovo jedno užasno promišljeno i komercijalno usmjereno sranje.

Lani sam čitao recenziju našeg kolege Siniše Miklaužića s www.muzika.hr gdje je spljuvao LMFAO, u pravu je. Moj klinac obožava taj bend, to je muzika za djecu i priglupe seljake, ali ne treba dijete znati da bend kojeg voli ne voli njegov otac ili kolege kritičari.

Moj klinac uistinu ne zna tko je Linkin Park i to ga uopće ne zanima, on će biti oduševljen kada Kraftwerk i Gang Of Four objave novi album jer to je prva glazba uz niški Third I što je čuo u životu kao mala presklatka bebica u veljači 2010. godine. Danas mi već selektira nove black/death metal bendove koji su dobri, a koji nisu. Ne možeš vjerovati. Ja sam luđak koji vlastitog sina odgajam, možda pogrešno, ali se ne kajem. Za mene je r'n'r život, onaj jedini kojeg imam, stara škola s pogledima u budućnost i avangardu za koju uvijek vjerujem da postoji, a kad će mi klinac doći u pubertet i otkriti svijet svojih vršnjaka, za to me živo boli unđimererenakantar. Tako znaju mnogi moji poznanici što znači taj izraz, već više od 25 godina, čak i više, a datira još iz srednjoškolskih dana ranih 1980-ih kada je pravi oportunizam bio suprotstaviti se Azri Čorbi i Dugmetu, a prikoniti se Prljavom kazalištu, Pekinškoj patki, Orgazmu, Šarlu, Idolima i Boi. Nešto jako slično kao odnos šminkerskih The Beatles i opakih The Rolling Stones, mada mi oba benda nikad nisu zvučala opako, nego hitoidno, često i bezveze kad sam kao klinac tumačio njihove pjesme. Pročitao sam što je pokojni Darko Glavan pisao o Stonesima i sve knjige koje govore o tih prvih 20-30 godina r'n'r-a, no moj svijet su definitivno 1981. promijenili Gang Of F Gour, bend bez ikakvih komercijalnih namjera s odličnim pjesmama koje su, meni tada dečecu od 14 godina sve izmijenili u životu. Prosto mi je nevjerojatno, da ja danas, sa mnogo godina na plećima komentiram bend kojeg slušaju dvaput mlađi klinci; i da serem po njemu. Ja znam zašto je to tako i kad bih vam rekao točnu istinu, morao bih ubiti cijeli bend, a onda i sebe.

Od ovih 12 pjesama jedva da se može izdvojiti 6 koje imaju nekakvu težinu, inače, sve to skupa ne vrijedi niti pišljiva boba. Naši demo bendovi koji sviraju nešto nalik nu-metalu su stoput bolji i originalniji. Ovo je živi užas od prenemaganja, potvrđeno po tko zna koji put.

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 03/08/2012