Karijera Samuel Llyod Duckwortha se ruši zapanjujućom brzinom. Nakon što je izazvao veliki kantautorski prasak u domovini Britaniji i u svijetu sa svojom gitarskom laptop kombinacijom i političkim aktivizmom, pokupio hvalospjeve kritike, bio proglašen za jednog od najboljih solista rame uz rame Thom Yorka, Jarvis Cockera i Lily Allen, okupio brojnu publiku i sljedbeništvo, te ostvario serijal UK top-40 singlova i prva dva albuma prodao u stotinama tisuća primjeraka, za svega 2-3 godine se pretvorio gotovo u marginalca. Izgubivši ugovor sa Atlantic i prešavši u Cooking Vinyl, posve je izgubio kompas. Prošli razočaravajući album "Get Cape.Wear Cape.Fly" (2010, UK no.89) još je koliko-toliko imao neko poštovanje kritike mada je izgubio 2/3 publike, a onda je 2011. odlučio pod originalnim imenom Sam Duckworth objaviti album "The Mannequin" i EP "Angels In The Snow" (sve za Cooking Vinyl) nadavši se novom uzletu i popravku rejtinga, no rezultati su bili poražavajući. Oba izdanja su doživjela totalni debakl, navodno se nisu prodala niti u tisuću primjeraka, a onih nekoliko rijetkih kritika su bile skoro pa neprijateljske.

Sada se Sam ponovno vraća kao Get Cape.Wear Cape.Fly pokušavajući oživjeti barem djelićak zvjezdanog statusa otprije 3-4-5 godina, ali bezuspješno. Problem je u tome što je cijela ona generacija publike iz sredine prošle decenije odrasla i uglavnom je napustila svjetonazor bijesnih, revoltiranih i politički angažiranih tinejdžera, a Sam se pretvorio u idealističkog govornika koji se ograđuje protiv vlade, elem u karikaturu onih mnogih nadobudnih faca s faxa bez ikakvog određenog i jasnog cilja. Umjesto da je inspirativan, on ovdje ulazi u polemike koje se više ne mogu uzeti zdravo za gotovo. Očito je da, premda tokom gotovo cijelog albuma trabunja o politici, nema pojma o britanskoj koalicijskoj vladi, te da je figura Guy Fawkesa samo maska za nedavne prosvjede vezane oko predstojeće Olimpijade u Londonu.

Nevjerojatno je to da album nakon prve tri pjesme potpuno pada u neinventivnost. Od 40 minuta materijala 'ono nešto' što vrijedi svodi se na nešto više od 10 minuta - uvodnu pjesmu "The real McCoy" (objavljena i kao prvi singl) sa žešćim gitarskim blues-rock/indie nabojem koji je očito inspiriran sa The Black Keys i The White Stripes, plesni lo-fi funk "Vital statistics" a'la Beck i drugi singl "Daylight robbery" sa himničnim 'wouu-ooo' arijama, laganim distorziranim basom u fahu indie-garaže i relativno lepršavom pop-punk melodijom bez gitare. Kad krene ostatak pjesama, u svakom lirsko-glazbenom uvodu se očekuje 'ono nešto', neka dobra poruka, neka dobra misao, 'vibra', no nje nema isto kao niti adekvatnog glazbenog riješenja. Sam nikako nije osobit muzičar, barata sa osnovnim akordima i umije napraviti simpatičnu melodiju, ali to nije ono što se od njega očekuje, barem onako kao što je bio tumačen na prva dva-tri albuma - novim Morrisseyom, Dylanom, Caveom, Lydonom, Neil Youngom, Springsteenom, Jeff Buckleyom... Jednostavno, momak je očito rekao sve što je imao za reći do maksimalno 2010. kada je navršio 24 godine i onda se pokušao pretvoriti u mainstream na konto zvjezdanog statusa. Prebrzo se prepustio oportunizmu.

Ima li ovdje išta od onog buntovnog Duckwortha? Ne bih rekao. Poneki zgodni tekstić i samo muzičice za bezbrižno putovanje, ko nekadašnji hrvatski Mone.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 12/07/2012