Treći album Sam Duckwortha alias Get Cape.Wear Cape.Fly osim što po istoimenom nazivu sugerira da bi trebao biti njegov najkompaktniji izdanak, na žalost predstavlja do sada najtananiji rad. Izgleda da se momak ispucao i sa političkim akvizitacijama, folk motivima, a i sa kreativnim laptop/ akustična gitara riješenjima na prva dva vrlo dobro prihvaćena albuma, tako da je na trećem dugosvirajućem ostvarenju zabrazdio u traženje sebe samoga ispitivajući kako i kuda dalje. Tja, za ove dvije godine očigledno nije smogao dovoljno koncentracije za materijal s adekvatnim atributima, pa su mu svi odreda zatvorili vrata. Prvo je izgubio ugovor sa Atlantic Records, potom i najvitalnijeg katalizatora, producenta Nitin Sawhneya (znan po radu sa Blur, At The Drive-In i Lemon Jelly), a naposljetku i njegova prateća folk ekipa se poprilično izmjenila. Da li su glazbenici 'folkloraši' otišli zbog novih ideja (koje u globalu nikako nisu nove) ili je zbog njihovog odlaska Duckworth bio prisiljen potražiti izlaz u popu izbacivši gotovo kompletan protestni lirski leksik nije jasno, ali je jasno da s ovakvim materijalom nema neki dugoročniji prosperitet izuzev ako ga neočekivano ne pogodi sreća zvana hit.

Album osim što je nošen melodijama akustične gitare s tek blagim folk motivima u pjesmama "Hand me downs", "All falls down" i brzom pop-rocku "Queen for a day" koje se mjestimično dodiruju njegovih velikih uzora Jeff Buckleya, Neil Younga i Bruce Springsteena, posve je otišao u pop formate koji ga etažiraju za tek neznatni stupanj iznad prosječnog britanskog instant mainstreama. Prvi singl "Collapsing cities" sa učešćem Shy FX-a iliti Andrew Williamsa britanskog pionira d'n'b-a je mekani plesni hitić potkrijepljen duhačima i samplovima gudača u umjerenoj d'n'b ritmici, a po svemu prikazanome aludira na vrijeme madchester popa (tu negdje su još i pjesme "All falls down", "Stitch by stitch", "Morning light" i lagana "Where will you stand"), dok je drugi singl "The uprising" pretenciozan akustični punk-pop u rangu Green Day koji ne daje mnogo zaloga za budućnost. Tipični britanski pop zvuk prikazan je u šarmantnoj oldtimer humpa-cumpa poskočici "Nightlife" kakve su se nekada davno skladale za Euroviziju. Jedna od rijetkih iskonski svjetlih točaka albuma je pjesma "All of this is yours" u trip-hop tempu, ali samo zahvaljujući senegalskom yela/ world beat/ world-music gitaristu i pjevaču Baaba Maalu koji je ovdje ostavio iznimno vrijedan doprinos koji se posve uzdiže od cjelokupne prosječnosti.



Kada ne bi bilo ona njegova dva, sada se jasno može ustanoviti, vrlo dobra albuma s političkim stavovima, buntovničkim nabojima i ekscentričnim eskapadama, ovo bi bio samo još jedan u nizu onih, da ne kažem 'bezimenih' pop radova s blagim indie akcentom. Njegova nova forma sada je definitivno postala gotovo klasičan kantautorski pop/ pub-rock rukopis s elektronskom potkom koji se nazirao na prethodnom albumu, ali s blagoglagoljivim stihovima kao da je dobio po prstima i bio navučen za uši zbog zadiranja u političku opoziciju. Nema tu nikakvih loših pjesama, Duckworth se sasvim fino prošetao vedrom stranom mainstreama, no istovremeno je potpuno izgubio sve osobine klaustrofobične originalnosti i tekstualnih štoseva na relaciji Billy Bragg - Bob Dylan s kojima je stekao slavu. Prebrzo se preselio na drugi, daleko mekši kolosjek ne dozvolivši samom sebi da taj proces potraje dulje. Barem još ovaj album. Ima li nade za povratak ili ga nešto takvo više uopće ne zanima? Ili je shvatio da na koncetima njegovu publiku ne zanimanju angažirani stavovi već samo lepršave i neobavezne poetike. Hm, čudni su ti kantautori kada ih zadesi uspjeh...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/10/2010