Moglo se i pretpostaviti da će ovaj ekscentrični trojac barem nakratko ostaviti gitare i zamijeniti ih synthovima, elektronskim pomagalima i samplerima, te napraviti nešto nalik na ono što rade Radiohead unazad 4-5 godina. Od starog instrumentarija ostali su bubnjevi u elektronskoj adaptaciji kao i bas gitara, te električna gitara koja je ovdje tretirana preko tko zna kakvog efekta i nimalo ne ostavlja dojam gitarskog zvuka. Tek tu i tamo malo staccato igre u ponekom komadu s čistom legato akustikom u posljednjoj "Annual moon words". I to je to.

Kompletan album je elektronski, a kako redovito isporučuju čudnovate radove o kojima se raspravljaju polemike vrijedi li to išta ili je obično prepotentno zafrkavanje, tako se ovog puta iza šašavog naslova "WIXIW" krije višesmislen značaj. Prvo i ponajmanje jasno je da bend zahtijeva da se ti 'hijeroglifi' čitaju 'wish you' (?), a drugo, daleko jasnije jest da je naslov klasičan palindrom. Kaže bend da su željeli napraviti album koji će završiti ondje gdje su ga počeli raditi. Misle da je sasvim opravdano imati negativan stav o njemu, no zapravo, to je njima pozitivno za kreativan proces koji je pun praznovjerja i mističnosti.

Za razliku od prošlog "Sisterworld" s kojega su skinuli čak 4 singla i bio je snažan koncept o prokletom suvremenom svijetu koji ih guši, ovaj je posve zagonetan, mračan i maglovito nejasan. Angus Andrew je svoj vokal ubacio u falset Thom Yorka, te šapće, dahće, stenje i mrmlja uz tek poneki jasniji stih iza kojih se naziru obrisi senzibilnog mantranja o svakojakim individualnim emocijama, opasnostima, strahovima, pa i o samom rejtingu benda u poretku indie scene poručujući u skladbi "Octagon" 'uvijek sam znao da ste u pravu'.

Također, ovdje su se vidljivo udaljili od onog hermetički zatvorenog zvuka i neobičnih de-kompozicijskih struktura koje mnogima nisu sjele niti pod razno, pa tako ovih 11 skladbi imaju vrlo fini protok s ponekim plesnim ubodom poput "Brats" u kome su pomiješali dubstep i umjereni rave, potom obredna "Flood to flood" s miš-maš slojevima kraut rocka i dubstepa, pa sanjive "No.1 against the rush" i "A ring on every finger" s primjesama Notwist, naslovna "WIXIW" u kojoj su nakratko zašli u elektronske sympho egzibicije, te spomenuta "Octagon", ponovno s elementima dubstepa, nezaobilaznih eksperimenata i Angusovim vokalom koji mrmlja sebi u bradu poput P-Orridgea iz Psychic TV ili sada već bivših Throbbing Gristle. Radiohead fanovi dobili su dobru alternativnu porciju electro zgoditaka, osobito kroz lagane "His and mine sensations" i uvodnu "The exact color of doubt", te veoma melodično otpjevanu "Who is the hunter".

Jasno je kao dan da će ovaj album konačno 'sjesti' onima koji su rogoborili protiv 'lažljivaca' da su foliranti i bezvezni eksperimentalisti. Oni definitivno to više nisu, barem u ovome slučaju, te su isporučili svoj najslušljiviji i najmirniji album sa indie-pop, pa čak i dream-pop pjesmuljcima s enigmatičnim, uzburkanim i maglovitim teksturama. Mada naoko izgleda da su zaustavili svoj istraživački pristup, ipak im se mora priznati da su vrlo hrabro ušli u ovakav elektronski pothvat sa pjesmama koje slušatelja uronjavaju u duboku meditaciju vlastite psihe. A osim toga, mogao bi i iskočiti poneki hit, možda ne onako velik kao "There's always room on the Broom" (UK no.74), no svaki iole komercijalniji uspjeh u njihovoj, sada već pozamašno dugoj karijeri, dobro će im doći da barem malo više prošire krug audijencije. S ovim albumom su to zaslužili, a eksperimente kojih ovdje i nema, slušati ćemo na koncertima sa set-listom ranijih albuma.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/06/2012