Svaki fan i bolji pratitelj ovih čudaka što već 17 godina iznenađuju raznoraznim potezima, koji puta i vrlo bizarnim, imaju svoje interpretacije njihovih albuma što je u svakoj dotičnoj pjesmi rečeno, insinuirano, metaforizirano, apstraktirano, odnosno podvučeno kao glavna poanta koja je lukavo sakrivena negdje 'između redaka'. Evo, ovo im je već sedmi od ukupno osam službenih albuma za Mute Records koji je bezrezervno stao na njihovu stranu u potrazi za vjernim sljedbeništvom, pa premda i nemaju neke osobito znamenite rezultate u prodaji i komercijalnoj medijskoj potrošnji (sumnjam da im se ijedna pjesma vrtjela na programima naših regionalnih razvikanih radio stanica u sklopu svakodnevne set-liste), dobivaju veliku kreativnu podršku da mogu raditi što ih god volja. Što je jako ohrabrujuće u situaciji koja je zadesila bend nakon prethodnog, moglo bi se reći, čak i najuspješnijeg "Mess" iz 2014. s do sada najboljim plasmanima (UK no.113, USA no.172). Prisjetimo se, "Mess" je bio potpuno elektronski rad, plesan i atmosferičan s mnogo bizarne lirike na bazi nereda u ljubavnim odnosima i brakovima naslađujući se sadistički provokativnom fabulom. Naizgled, činilo se da je to trenutna furka na poremećeno stanje stvari u svijetu koje razara svaku onu iole zdravu emotivnu zajednicu, međutim, to što je izgledalo tako, uistinu je i bilo tako. Aaron Hemphill i Julian Gross su se ozbiljno zavadili s vođom Angus Andrewom, te su nakon višegodišnjih prepucavanja napustili bend. U vrijeme "Mess", a i prethodnog "Sisterworld" (2010) se uistinu nije znalo što stoji u pozadini njihovog drugovanja koje je nalikovalo na skladan trojac sklon stilsko-zvučnim eksperimentima i čudnoj lirskoj poetici. Sve su to, ustvari, bila njihova međusobna gloženja koja su se nagomilavala, pa se Andrew vratio u rodni Sydney unatoč tome što je zapoćeo raditi ovaj album u Los Angelesu. Kreativni šok da je ostao bez partnera u bendu nakon 15 godina potkrijepio je u interviewu riječima 'ostajemo prijatelji, ali na daljinu'. Reklo bi se, ovo je solo album Angus Andrewa, ali ima on pravo da zadrži ime benda, uostalom kao i Charlie Harper (U.K. Subs), Mark E. Smith (The Fall) ili Al Jourgensen (Ministry) što su izmjenili brdo glazbenika kroz karijeru, a prvi kao takav bez pratećeg dvojca nimalo ne zaostaje za (ne)stabilnim kreativnim konotacijama prethodnih radova. Sada se, na prvu, ispostavlja da je Andrew možda i najjači čudak u ovoj karici s bivšim članovima, ali trebati će vremena da Hemphill i Gross naprave nešto svoje za usporedbu, a koliko mi se čini, još ništa nisu realizirali. Sve to podsjeća na onu priču oko benda Japan koji je bio daleko uspješniji: David Sylvian je i danas ostao karizmatična figura, pokojni Mick Karn je imao gomilu umjetničkih projekata, a manje istaknut Richard Barbieri je slavno prošarao s Porcupine Tree i ubrao ponajviše poena na računu. Ne bi pretjerano bilo reći da su Liars ustvari samo Angus Andrew i njegovi prijatelji, ali nikad ne reci nikad…



Kako god, on se ovdje pokazao vrlo vješt ispredajući upravo priču o bolnom razlasku s kolegama drznuvši se iskoristiti kurentni LGBT svjetonazor specijalno se ošišavši za omot obukavši vjenčanicu i navukavši pogled ne baš impresionirane, prije bi se reklo, razočarane nevjeste. A i mnogi bi pomislili da je drugovanje s momcima bilo gay prirode… Čudak kakav jeste dao je svijetu novi serijal od dobrih skoro 40-tak minuta na razglabanje o svojoj ulogi u ne baš osobito prijatnom alternativnom rakursu koji neprestano eksperimentira, da ne duljim, prvi dio albuma je čudnovato mlohav, hipsterski nježan mrak praćen programiranim tromim ritmovima, synthovima i gitarom u psihodeličnom dekoru s lo-fi ugođajem ("The grand delusional") vokalno zna podsjetiti na Genesis P-Orridgea i eksperimentalniju fazu Psychic TV ("Cliche suite"), poigrava se s hip-hop/trip-hop etikom ("Starting at zero"), Dylanovskim neo-folk nasljeđem (akustična "No help pamhlet"), folk motivima Australije koristeći sintetički zvuk diggeridooa u kombinaciji s glitchom ("Face to face with my face") i naoko se doima taj prvi dio albuma kao da je lamentacija na bivše kolege poput odlaska Syd Barretta iz Pink Floyd, dakako u verziji psihodeličnog popa 21. stoljeća. Priča i zvuk su vrlo slični, no tek od sedme pjesme "No tree no branch" počinje onaj plesniji dio koji je mnogima bio i najzanimljiviji u opusu benda. Pojavljuje se i pozadinska noise gitara na pragovima plesnog popa, odvojeni završetak kao uvod u elektronsku "Cred woes" s kojom pokušava izaći iz poteškoća. Pjesma zvuči kao spoj Becka, Gary Numana i Nine Inch Nails spojenih na Kraftwerk. Pomislilo bi se da su u ovome drugom dijelu albuma bubnjevi programirani ritam, ne nisu, "Coins in my caged fist" je odsvirao živi bubnjar, a i prateći mu bend za svirke nikad nema matricu kao što mi je to nedavno, na koncertu The Dillinger Escape Plan otkrio MiKKa iz novosadskih DreDDup da toliko veliki bend poput Ministry na svim koncertima koristi samo matricu uz obilatu glumu prateće postave. Njemu je to obznanio Nivek Ogre iz Skinny Puppy koji ih poznaje još prije 90-ih, a ja ih sad prenosim vama. Tajne velikih majstora zavjere se ipak otkriju. Odnosno, Liars uopće nisu lažovi, pa makar sad samo jedan lažac ostao među njima. I dalje je ostao dosljedan čudnovatim kreacijama s rastrzanim metodama rada u koji svašta upliće. Album ne gubi fabulu i striktnu fokusiranost od početka do kraja, a kako će 'theme from crying fountain' pristajati dosadašnjem diskografskom opusu to će tek vrijeme pokazati.

Naslovi: 1.The grand delusional, 2.Cliche suite, 3.Starting at zero, 4.No help pamphlet, 5.Face to face with my face, 6.Emblems of another story, 7.No tree no branch, 8.Cred woes, 9.Coins in my caged fist, 10.Ripe ripe rot, 11.Crying fountain

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/08/2017