Nakon 4 godine stigao nastavak sage o imaginarnoj zemlji Akfeziji.

Veoma složen i kompleksan album francuskog progressive-metal (čitaj: svašta) benda izuzetno je zahtjevan rad kojeg je njihov konceptualni vođa, gitarist i tekstopisac Stephan H. Zag-Zero osmislio kao kazališni komad odvojen u 4 čina sa 2 scene plus prolog, interludij i epilog. Odustajete? Ma, ne. Nikako. Bila bi greška.

Njihov prvi album bila je uistinu svaštarija od glazbenih kolaža koji su pričali prvu priču o zemlji Akfeziji najavivši sveukupno 5 albuma u nastavcima. Ovdje je priča bazirana kroz različite, uglavnom sentimentalne događaje u gradu Neraku koji često okončavaju nesretno, pa i tragično kao i sam grad koji je pao 'šapatom'. Sa veoma lijepim vokalom Nehl Aelin koja svira harmoniku i klavijature (usput, u mnogim dionicama zvuči kao Slađana Milošević), album je ponovno vođen uistinu spektakularnim glazbenim miš-maš konglomeratom od mekšeg tehničkog death metala pa sve do folka i akustike. Kao usporedbu navesti ću album "Nema zemlja" Peđe Vraneševića koji je s otprilike sličnim kompozitorskim performansima sastavio svoje epohalno, no dakako, stilski drugačije djelo.

Kroz raskošne aranžmane, Akphaezya vodi svaku skladbu izuzev kratkih uvoda "Prologue" i izvoda "Epilogue" koji su šaputavi i posve nerazumljivi spoken-word fragmenti. "Slow vertigo" donosi grozničavu sličicu prividne idile grada Neraka na meti osvajača, a osim vrlo lakog i fino probavljivog tehnical deatha komponirana je i sa orkestracijama. Teatralna "Sophrosune" nastavlja piano melodiju iz prethodne teme razvezivanjem brutalnih muških back-vokala i metal sintagmi, dok čudnovato iznenađenje pristiže u "Utopia", zvrkastoj kombinaciji folka, teatra, jazz-rocka i nekolicine kombiniranih ritmova. Najozbiljniji i najmračniji komad je "Hubris"; početni dio je izuzetan sympho-gothic, a onda iznenada ispliva vedar jazz session sa Aelinim vokalom u kome će nas podsjetiti na improvizacije nalik našoj Tamari Obrovac. Ista skladba ima i elegičnih akustarija kao i klasičnih prog-rock detalja. Kao odušak od kompleksnosti, tu je kraći klavirski solo interludij "Transe L.H.02", dok je jedina čista i prava prog-metal skladba u kompletu "Genesis". Akustična balada "Dystopia" protkana je finim orkestracijama i piano melodijama sa završnom world-music arijom i 'clap hands' efektima, dok se u dva posljednja broja "Nemesis" i "Harsch verdict" bend ponovno hvata u koštac sa elementima tehnical deatha i klasičnog metala protkanog brojnim žanrovskim fuzijama u kojima ima i hip-hopa, folka, tradicionalnih arija nalik na srednjevjekovne popjevke, akustike...

Uz znatno manje žanrovskih kolažnih sličica od debija, "Anthology IV: The Tragedy Of Nerak" pokazuje ozbiljniji i melodičniji pristup, a ovaj puta striktno stacionirana priča na jedan teren smanjila je uzbudljivost radnje. Dakako, serijal o zemlji Akfeziji je tek počeo i teško je predvidjeti šta će se u njoj dešavati. Na naredni nastavak valjda neće trebati čekati ponovno 4 godine...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/05/2012