Objavljen koncem 2011. godine, ovaj album je kolaboracija 6 glazbenika sa škotske etikete Bearsuit Records gdje je jedinstvo ideje sa različitih meridijana svijeta potpuno 'upalilo' pravi žar kvalitetnog izraza.

Ovdje se nalaze kao muzičari (i vokalisti) grčki Housework, grčka Eleni Adamopoulou znana kao Magnitophono, zatim japanski Hidekazu Wakabayashi, onda, svima nama dobro znani PNDC iliti Predrag Nedić iz Beograda, te njemački Mannami N.i stanoviti Bunny o kojima nema ama baš nikakvih podataka. Interesanto je da je taj Bunny upravo i pokretač ove kolaboracije, te je sve pjesme napisao, snimio i producirao uz pomoć svojih gostiju.

Da ne kompliciram priču, ovdje se nalazi eksperimentalni elektronski pop s ponešto analognog pristupa (malo gitara), a sve skupa zvuči kao da će odnekud iznjedriti David Sylvian, Ryuichi Sakamoto i David Bowie iz svojih elektronskih faza. To je super.

Uglavnom je orijentacija na vrlo snenim, psihodeličnim kompozicijama (ima ih 9) u kojima vlada preokupacija sa idejom 'biti posebniji i drugačiji, a opet veoma pristupačan'. Tako se u uvodnoj "The moth poets" mogu jako lijepo čuti sve one krasote minimalističkog eksperimentalnog ambijenta Laurie Anderson iz 80-ih, a i neke ljepše, relativno mirnije sekvence Coil iz 90-ih, a u drugoj "Snowflakes" šarm Bjork i Stine Nordestam uz klasičan plesni 1/1 tempo koji daje dušu za disco i indie-pop/dance poklonike. Ovakvu muziku sam odavno prestao slušati privatno jer se nakotilo unazad 10-15 godina puno toga, pa na znam sa čime ovo usporediti, ali zvuči daleko bolje od onoga što dobijemo sa Radio 101 kada su urednici Ilko Čulić i Denis Leskovar, a to zna biti jako, jako dosadna i prilično blesava muzika od koje na poslu skoro da zaspim... "Banjo Williamson" je stvarčina koja jeste potpuno snena i nalikuje na kombinaciju Sylviana, Sakamota i Bowiea u trip-hop ritmu, ali ima strašnu melodiju odsviranu u kanonima na gitari, ksilofonu i synthu, te se doima najboljom na cijelom albumu. Ono, kao mali Bach kada je otkrio finoću kanona... "Chikyu wa mawaru" je otpjevana na nemam pojma kojem jeziku, zvuči semantički kao japanski, ali čini se da je neka zafrkancija bez konkretnosti, no u eksperimentu, to ionako nema nikakve važnosti.

Jest, eksperiment drži ovu cijelu kolaboraciju na okupu, pa tako na sredini nailazimo na sjajnu "Tivoli" (nije da je nazvana po ljubljanskoj sali?), totalno poremećenoj kompoziciji u tri različita i vrlo čudna stavka - prvi je totalno 'tih', sa vrlo sumnjivom atmosferom, oću reći, horror napetom, drugi je nevjerojatno melodijski lepršav, a treći je poput nekog acid-jazz/popa. Totalno čudna stvar.

Lijepi, mračniji uvodnik syntha (ili kako je to nedavno rekao Buć iz Boe - absyntha, hahaha), nalazimo u ambijentalnoj "Singing ringing tree" koja se nakon pune 2 minute počinje gibati u neočekivanom, vrlo uvrnutom i posebnom world-music tempu. Ovakve pjesme je volio John Peel.

I onda konačno - pentatonika koju na europskom kontinentu čujemo vrlo rijetko dolazi u zanimljivo nazvanom instrumentalu "Pomorski". Po svim svojim karakteristikama, podsjetiti će na Japan, sjajan instrumental "Canton" sa albuma "Tin Drum" u mnogo minijaturnijoj varijanti, ali itekako može proći, no manjka im Mick Karn na svojem specifičnom fretless-basu....

No, najjača kompozicija cijelog albuma je "Quel vino e generoso" odsvirana na klavijature uz pritajeni, neurotičan i bolesno-iščačeni vokal Houseworka. Garantiram da ova pjesma, ovako odsvirana i možda nekad uživo interpretirana, nikad neće imati više od stotinjak slušatelja. Ne zato jer je naporna, nego zato jer publika vrlo teško prihvaća muziku s atributom 'fenomenalna'.

Zadnja "Chikyu wa mawaru alternate version" je jako dobar pop, no dok nam radijski urednici pod 'alternativom' nude svakojake smandrljotke od popa bez John Peelovskog obrazovanja, onda ovu stvar nikada nećemo ćuti na našim radio stanicama, isto kao što nikada nećemo čuti neke vrlo slične bendove poput Kimiko.

Kompilacija, odnosno kolaboracija je odlična. Samo kad bi radio urednici imali 'uho' za prepoznati ovakav materijal...

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/03/2012