'Jesi li ikada vidio sranje? Jesil' ikada živio u strahu?' - albumi mogu tako oštro i direktno otpočinjati. Posebice ako dolaze od hardcore bendova. Kao recimo ovaj dotični "Robovi malog ekrana", vukovarsko-županjskog hardcore udruženja, koje nosi ime Wardakhin. Odmah u prvoj pjesmi, koja se ujedno zove i "Intro" i "Ratne igre", postaje i najglupljem slušatelju automatski jasno o čemu se na ovom albumu radi, a to je riječima Krisa (vokal), Zoke (bubanj), Atlije (gitara, vokal) i Kome (bas) ukratko rečeno: 'Unositi nemir među pučane, što bi moglo rezultirati totalnim rušenjem sistema koji dopušta manjini da vlada većinom'. Ili bi se ovaj album također mogao opisati kao anarhistički hardcore pamflet nastao ispod vukovarskog vodotornja.

No, na to sve bi se moglo kontrirati da to i nije nešto spektakularno i novo. Jer svako malo se ispolji neki hardcore ili punk bend koji je sebi postavio za cilj promijeniti svijet. Na ovaj ili onaj način. A ta se "borba" završi nakon jednog ili dva loša demo snimka, nekoliko svirčica i konačnog raspada benda, jer njegovi članovi se moraju razići radi odlaska na faks. Ekonomije najvjerojatnije. Ili se pak raziđu radi ideoloških nesuglasica; jedni hoće nasilno uništiti cijeli sistem, dok drugi smatraju da bi taj proces promjene trebao ići sporije, i da se prvo ljudi sami moraju osvijestiti. A to će oni, kao, sa svojim pjesmama postići. Ako čak kojim pukim slučajem i prežive, te steknu, ako su sretni, nekakvu popularnost, takvi bendovi završe većinom kao nekakav putujući punk-rock cirkus. Koji na svojim nastupima nose koje kakve kostime, glumeći nekakve razvodnjene i konačno odrasle bivše punkere.

Ovim se hoće reći da je cijela ta furka "mi versus sistem" postala poprilično otrcana upravo radi neozbiljnih igrarija nekih klinaca ili prodanih starih nazovi-punkera. I zapravo je vrlo teško naći bend koji je autentičan, uvjerljiv i godinama tematski beskompromisan.

Moj prvi susret s ovim bendom je bio davne 2007. godine na famoznom Kuštro festu. U počecima su tada još bili. Mada su, činilo se, imali već gomilu nekakvih svojih vlastitih pjesama. Zanimljivo je bilo i to što nisu imali basistu. Sav svoj repertoar su u nekih pola sata otprašili samo s bubnjevima, jednom e-gitarom i vokalom. Iako je tada to sve djelovalo još kao jako improvizirano, moglo je se ipak vidjeti da u tome mladom bendu djeluje nekakva luda energija. To je još ponajviše utjelovio njihov pjevač Kris. Visok, omršav. Ali na bini je izgledao kao kakva bijesna furija, koja prijeti da će se svakog časa sručiti u publiku i išamarati prvog na kojeg naleti. On nije pjevao, već kao u nekom ljutom, sumanutom transu izgovarao riječi, stihove. Koje je vjerojatno i sam napisao. Nažalost, ili sva sreća, to sve se nije moglo baš najbolje čuti, jer je tonac bio zabrljao totalno stvar. Jedino je se moglo odgonetnuti da se tu radilo o ratu, politici, sistemu... Onda su mi se nekako u vrtlogu godina koje su slijedile izgubili iz vidokruga. Tako da sam potpuno propustio njihov prvi album imenom "Masovni atentat", izašao prošle ili pretprošle godine. Nisam više siguran. Ali zato nisam ovaj novi, koji je izašao početkom godine kao D.I.Y. izdanje u obliku free downloada. Sedam kratkih ali udarnih pjesama. U kojima su očito zadržali onu početnu ubitačnu energiju. Te je još čak i obogatili zvukovima basa.

Metalni hardcore? Metalizirani, thrash-hardcore? Da, možda je to najbolji opis njihovog stila. Jer je očigledno (bilo još 2007.-me) da im gitarista dolazi iz toga miljea. Od tuda i ovi masni thrasherski riffovi, koji konstantno drže ove skladbe pod ajnšpricom pune snage i nevjerojatne melodičnosti. Međutim, ono što je najmarkantnije u njihovoj glazbi, naime, ta thrash komponenta, je ujedno i njihova najveća slabost. Pošto su im melodije manje više jednolične. Prečesto im nedostaje "groova". Malo više varijacija u tempu, prekida, ubrzanja, usporavanja. Monotonija se prelako uvlači u slušateljevo uho. Sva sreća i spas je to što kao protutežu tome tvore izvrsni tekstovi pjesama. Provokativni, angažirani, hrabri i bez dlake na jeziku. Očito inspirirani iz nevolje, nesreće, zle sudbine, loših iskustava i razočarenja u društvo, vlast, državu, sistem. Izoštreni na vlastitoj koži i izbrušeni turobnom svakodnevicom.

Prva, na početku već spomenuta pjesma prerađuje na neki svoj način gorka sjećanja na ratno doba. Uspomene koje još uvijek ispod tanke zgrušane kore zaborava i dalje neprestano bole i krvare, istom jačinom kao i onomad kad su i nastale. Stihovi poput: 'Bez rijeke krvi nema promjene, bez mora grobova nema pobjede'. Užasna, ali nažalost i istinita formula kojom se postojeće stanje može promijeniti. Polučena iskustvom iz ne tako davne prošlosti njihovog grada. Ali, postavlja se pitanje, ima li danas te hrabrosti? Ima li danas te žarke želje i nepokolebljive volje ustati istim žarom kao tada i boriti se za svoja prava? Bojim se da je odgovor poražavajuće negativan. Da, život je kurva, kao što se i u sljedećoj istoimenoj pjesmi kaže. Ono što vlastitom krvlju i patnjom zaradiš, zaslužiš, prelako ti se otme. Jednostavno ti se oduzme. Naposljetku ostaneš obespravljen i besramno izigran. Mali balunčić u kojem su se sjatili ono malo ekstremno bogatih, radi s ostatkom osiromašenih što im je volja. A oni i dalje za njih skrušeno rintaju. Gledaju ih na tv-u. Dive im se. Rješenje problema? - to se traži u idućoj istoimenoj pjesmi. Možda ono upravo leži ispod vukovarskog vodotornja, u leglu hardcora? Kao što se kaže u kritičnoj "Ispod vodotornja". Iz njega se u idućoj pjesmi "Bando prokleta" raketira riječima, to jest prijetnjom 'Sjebat ćemo vas...!' gore već spomenuta banda pohlepnih bogatuna. Ali to se neće dogoditi sve dok smo svi mi tek puki poslušnici i njihove sluge, što slikovito objašnjava pjesma "Poslušan pas". Kao završnica se još jednom ističe sva licemjernost oronulog i samozadovoljnog društva u pjesmi "Lova okreće svijet".

Ako ste došli čak do ovdje s čitanjem ovog teksta, znači da tražite, ili vam čak i treba, neki istiniti i žestoki hardcore. Ne morate dalje tražiti. Zanemarite lošiju kvalitetu snimke i poneke falinke u melodijama. Pa pobogu, to je underground! Čisti do it yourself. Što očekivati? Nekakve spešl efekts? Nego evo ga ovdje, pred vama. To je vukovarski Wardakhin i njihov novi album "Robovi malog ekrana".

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 12/03/2012