Počinje suhoparno i ne obećavajuće, ali se pretvara u izvrstan, možda čak i njihov najbolji album do sada - riječ je o novom uratku mariborskog četveročlanog sastava Coma Stereo. Njihovo četvrto po redu izdanje imenom "1000 mest" dolazi nakon trogodišnje stanke glede izdavanja novog materijala, a snimljeno je u zagrebačkom Kramasonik studiju, što u međuvremenu samo po sebi govori o produkcijskoj kvaliteti ovih snimki. Jer do sada ništa što je skuhano u tome studiju nije po svojoj tehničkoj kvaliteti podbacilo, pa tako nije ni ovaj album. Četrdesetak minuta cjelokupnog trajanja je podijeljeno na deset novih pjesama, u kojima se ovi Slovenci prezentiraju kao stilski i izražajno odrastao bend. U kojem su se, na moje osobno zadovoljstvo, odmakli od prijašnjih poprilično nejasnih ambijentalnih electro/indie rock eksperimentacija više ka psihodeličnom space-rocku, koji ima "ono nešto" što im je prije često nedostajalo.

Mada je se i u njihovom prošlom albumu naslovljenom "Transgalaktika" iz 2009. godine moglo uhvatiti nekoliko zaista dobrih trenutaka, i koji su, kako se ispostavlja s ovim novim albumom, značili začetak onoga što se ovdje pokazuje u cijeloj svojoj raskoši; hipnotično, meditativno, virtuozno, melodično i atmosferično. Rijetko koji album da ima tu sposobnost vezivati tijekom cijelog svojeg trajanja, bez preskakanja nekih pjesama. A "1000 mest" se upravo može slušati u cjelini, naravno ako se zanemari njegov slabiji početak. Međutim, tu se svakako radi o kratkom, jedan i pol-minutnom intru "Črna jutra", i stoga je lako za preboljeti. Ali može dati početni negativni dojam, koji se u sljedećoj "Bogomila" ispostavlja kao potpuno pogrešnim. Čak štoviše, to je tren kad se slušatelju kroz odlične melodije gitare i ritmično-energični bubanj u usta ubacuju magične gljive koje ga šalju na jedno psihodelično putovanje ispunjeno ugodnim ritmovima i "spacey" zvukovima gitare i syntha; odvežite svoje sigurnosne pojaseve, gravitacija se isključuje za tri, dva, jedan...Slijedi psihodelično-dinamična "1000 mest", a na nju se nadovezuje ambijentalno-melankolična "Slepe hiše vojn". Sve je ispunjeno raznoraznim podzvučnim elektronskim LSD-efektima syntha i neumorno kružećih debelih linija basa.

Da najbolja putovanja nastaju upravo u mašti dokazuje možda i najbolje sedam minuta duga kompozicija "Kristalni voz", čiji atmosferični zvukovi gitare i syntha zaista podsjećaju na one od snježne oluje, a tempo bubnjeva i basa na zvukove nekog parnog stroja, i tako stvaraju sliku starinskog vlaka koji se probija kroz snijegom zametena (slovenska) brda i planine. Toliko o tome koliko ove skladbe zapravo imaju tu moć u slušatelju stvarati razne i zanimljive imaginarne projekcije. Dočim, ja osobno sam tek sagledao ovaj album kako treba u izmijenjenom stanju svijesti, ako se dobro razumijemo što hoću reći...

Duge, mistične gitarske solaže i psihodelijom, a ponekada i melankolijom prožete melodije syntha su ti koji daju ton i karakter ovim kompozicijama, koje su ovdje držane nešto kraće nego što je to bio slučaj na njihovim prethodnim izdanjima. Ritam sekcija bubnjeva i basa je puno vitalnija i razigranija nego prije, a u pjesmama "1000 mest", "Slepe hiše vojn", "Harakiri" i "Drakula" se pojavljuje samozatajni ali i vrlo emotivni vokal, dok su ostale instrumentali. Međutim, ovi dečki iz Maribora su očito u svojoj glazbi dosegnuli do toga stupnja da bez obzira bio tu prisutan vokal ili ne, njihove skladbe govore uvijek jednu određenu priču, ispričanu onim univerzalnim jezikom melodije. Začinjene malo sa stoner, malo s krautrockom, malo progresivnog jazza i dašak improvizatornog "jam"-anja i ne previše, već sasvim dovoljno elektronike, ali sve fino prekrojeno i uklopljeno u osvježavajuću i nenametnutu melasu psychedelic/space rocka, koji je vrlo ugodan za slušati i posjeduje jednu izraženu, sofisticiranu i glatku vizualnu notu. Ne u smislu neke holografske vizualizacije, već glazbe kao vibrirajuće i neuhvatljive reminiscentne slikovitosti osjećanja.

Završavajući standardnom završnicom koja se može susresti u mnogim recenzijama - "sve u svemu", album "1000 mest" je puni zgoditak - kako stilski, tako aranžmanski i produkcijski. I čini se da je ljubljanski label Kapa Records si stavio za cilj okupiti prije svega mlade slovenske nade, a s tim i ove mariborce, čiji novi album bi bilo čista sramota zapostaviti, te odgovarajuće ne nagraditi.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 17/02/2012