Starinski montiran zvuk zagrebačkog energičnog rock trojca može podsjetiti na neka davno prohujala vremena kada su bendovi snimali vinile, a o digitalnom zapisu nitko nije ni sanjao. Eto, dok se naši novi bendovi koliko-toliko trse da zadovolje neke optimalno minorne standarde koji bi išli u korak s vremenom, Luka Grubišić Čabo (gitara), Filip Riđički (bubnjevi) i Vanja Senčar (bas) su prvotno digitalno snimljen zapis iz vlastitog studija prebacili na magnetofonsku traku i u finalnom miksu i masteringu dobili masivan rock zvuk koji zorno prikazuje onaj njihov prepoznatljivi koncertni naboj. Također pozitivna stvar ovakvog poteza je i u samom pristupu; nisu se nimalo dvoumili treba li nadosnimavati sekvence gitara - odlučno su rekli - ne, te su praktički dobili 'live' snimku, onako odokativno rečeno, bez ikakvih producentskih štoseva.

S time su Luft na ovome debiju lukavo zaobišli onu stereotipnu zamku u koju upadaju gotovo svi početnici da im album zvuči bolje od koncertnog performansa, te su si time osigurali i dugovječnost samog materijala kojeg su unazad 3-4 godine naveliko izglancali po gotovo svim zagrebačkim klubovima i Hrvatskoj odsviravši impozantnih 100-tinjak svirki.

O kompleksnosti njihove glazbe sada bi se mogla razvezati cijela disertacija; brdo riffova, melodija, solaža (čak i na basu što je kod nas rijetkost), troglasnih vokala u kojima ne znaš tko se gdje od njih ubacuje u prvi plan (doduše, Luka je tu vodeći vokal), zatim gomila neočekivanih aranžmana i nadasve furioznog rocka pečati ovaj izniman biser domaće scene. Pokušavamo li ih staviti u kontekst nekih kurentnih popularnih svjetskih (ili domaćih) bendova, ili, pak nekih starih, teško da ćemo pronaći stilski sličan bend. Jer naime, oni su sposobni da iz naoko banalnog riffa zabrazde u punk/garage/hard-rock/grunge žesticu, prošaraju u neke laganije sfere, pa sve to dignu do orgazmičkog klimaksa i naposljetku finiširaju pjesmu sa neočekivanom završnicom, pa čak i krešendom koji podsjeti na eksperiment. Malo je reći da su Luft ustvari progressive-rock bend jer se točno zna šta to podrazumjeva, a najčešći slučaj je da njegovu osnovu čine hard-rock elementi začinjeni velebnim simfonijskim, katkad pompozno naglašenim orkestracijama klavijatura ili virtuoznih šamaranja od ambijenata, psihodelije do naglih prevrata. Crte određene postoje, ali one su miljama udaljene od etike Yes, Pink Floyd, King Crimson ili bilo kojeg novovjekovnog progressive-rock benda. Možda je bolje reći da Luft imaju kompleksne rock aranžmane koji svoje korijene nalaze u nekadašnjem jugoslavenskom novom valu i njegovom svjetskom ishodištu (poput recimo ranih The Pretenders i Bowieve hard-rock/glam faze), sve do različitih revival-bendova/izvođača kao što su prvi albumi Lenny Kravitza, Jon Spencer Blues Explosion, The Strokes ili Arctic Monkeys. No, to su tek neki sitni detalji po kojima pojedine pjesme ili fragmenti mogu podsjetiti na nešto već odsvirano, ali u kompletu gledajući, Luft su kroz ovaj početni dio karijere maksimalno izbrusili svoj stil s kojim apsolutno ne podsjećaju na niti jedan bend ili na niti jednog rock izvođača. Oni tako u apsolutno svakoj pjesmi imaju najmanje 5-6 različitih kompozitorskih nivoa i barem po 3-4 vokalne višeglasne melodije (ponekad se Luka zaleti i u rockersko repanje), a o sitnim pikanterijama bubnjara Filipa koji svaku pjesmu obogati sa nekom inteligentnom ritmičkom dosjetkom majstori palica bi mogli razvezati cijelu diskusiju u nedogled. Naravno, u cijelom ovom kompleksnom izrazu, oni nisu smetnuli s uma melodije, harmonije i općenitu ljepotu rocka koja odiše uzbudljivošću i komercijalnim šlihom.

Kao što se iz ovog materijala može zaključiti, ovi momci su izuzetno naslušani i detaljno su proučavali strukturu pjesama; kako i na koji način svaku sekundu na albumu učiniti intrigantnom i zabavnom. Stoga se niti tematski nisu upuštali u nikakve kompromise osim onog osnovnog - sex'n'drugs'n'r'n'r.

Možda će zbog toga nekome ovaj album djelovati tematski površno i neaktualno jer su sve to prožvakane scene od Stonesa i Beatlesa do Nirvane, Pearl Jam i Foo Fighters, no lirika Lufta je specifična po tome što te iste scene režiraju na posve drugačiji način. Veliki doprinos tome ima Filip koji je inače po profesiji glumac lukavo prilagodivši jednostavnost rocka u teatralnom dizajnu; tko zna šta sve nisu na probama tumbali u pjesmama kako bi podigli zavodljivost te specifične težine.

Jedno je sigurno - njihovi stihovi naizgled djeluju banalno (uglavnom su emotivni), ali u sebi imaju cijeli niz duhovitih i šarmantnih teatralnosti punih štoseva kakve nećete naći baš kod nikoga iz rock branše i lirski priznate elite. Osim toga, vrsno se služe hrvatskim jezikom i njegovim lingvističkim cakama, a čak kombiniraju i neke vlastite izraze, posuđenice ili izmišljaju nove riječi (poput 'testosterror', 'medovo', 'snuz'). Tematski, to su sitni događaji, prispodobe, crtice, opisi nekih dogodovština iz stvarnog života, a nižu se jedan za drugim poput filmskog scenarija u kome su ljubavne tegobe vječita preokupacija. Reklo bi se, sitne drame i sapunice pune prevrata. No, za razliku od mačoidnog rockerskog garda, Luft zauzima stav ravnopravnosti, pa čak i gubitnika pred ženskim srcem, ali oni zbog toga ne kukaju i ne padaju u nikakve depresije. Štoviše, njih to zabavlja, a mnogo tih anegdota pretvaraju u privatni dnevnik pun revolta koji rezultira sa osebujnim i nadasve zabavnim himnama.



Izuzme li se prvi singl "Idemo u škole" koji je duhoviti povratak u pubertet i školske dane (zafrkantsko-tematski slična pjesma ex-Yu rocka je "Nastavnice" od Zane), ostatak materijala je ispričan kroz prizmu muškarca koji želi ljubav i seks, a dobiva uglavnom, ono što se kaže, frišku figu, uz tek poneki izuzetak kao što je pjesma "Treba mi" u kojoj je muški libido potpuno ispunjen i zadovoljen. Sve te poremećene ili loše uzvraćene emocije, Luft ispoljava pričama o droljama i sponzorušama (odlična uvodna "Ona hoće još", "Barbara"), emotivnim gubicima ("Standard") i metaforičkom sagom Štrumpfova ("Tvoja laž"). No, tu je još 6 daleko drugačijih tema koje nemaju mnogo veze za slomljenjim romantičnim srcem i donose, kako kad, otvorene ili sakrivene misli mladog intelektualca zarobljenog u hrvatskom beznađu s početka 21. stoljeća. Kroz pjesme "Pitanje" i "Nas ne zanima" može se primjetiti njihov liberalni stav, no u "Nije lako" postavljaju angažirani subjekt kojeg lukavim stihovima pretvaraju u individualnu emociju. Najčudnija tema je "Snuz", lirski pomalo nalik na Bowiea kada je bio sposoban transformirati se u razne likove i govoriti iz njihove perspektive. Pjesma je, za razliku od Bowiea koji se u bezbroj navrata bavio čudnim opservacijama, orijentirana na kompjuterskog internet freaka kome je život podređen vlastitom PC-iju. A na kraju albuma, dolazi "Pardon", u kojoj se ispričavaju na implicitan način, obraćajući se ženskoj osobi - 'oprosti ako ti se nije svidjelo, to uopće mi nije bila namjera'.

Namjera ovih izuzetnih rockera je da se niti najmanje ne osvrću na utabane floskule r'n'r-a, već da stvore jedinstveno djelo koje je potrebno slušati sa zadovoljstvom i porivom na zabavu. Kad se ovaj album gleda iz rakursa obožavatelja, može biti jedan od najboljih i najoriginalnijih hrvatskih rock albuma svih vremena, ali kad se promatra sa zadrškom i nerazumjevanjem, može biti najkompliciraniji, pa čak i prlično banalan ako se u njemu traže 'goruće' važne poruke. Sjetite se prvog albuma Azre na kome nije bilo niti jedne političke pjesme i provokacije, ali su one tinjale u zraku. Ovo je nešto vrlo slično s jednom jedinom provokativnom pjesmom "Nevolja" u kojoj se opisuje problem rockera na granici između Hrvatske i BiH kada te uhvate pijanog sa vrećicom marihuane.

Ona osnovna stavka r'n'r svjetonazora da pruža revolt i bunt je ispoštovana. Luft su nezadovoljni emotivci koji prikazuju povrijeđene osjećaje i neskladne odnose, a ako ćemo pravo, mnogi su zaboravili da su Stonesi tražili vrlo sličnu satisfakciju i da je rock nekoć bio seksualno i erotski nabijen glazbeni žanr koji se protivio konzervativizmu, oportunizmu i malograđanskom zatucanom mentalitetu. Luft je upravo to i pokazao na veoma zabavan, dramatičan, vedar i šaljiv način.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/02/2012