Koliko god ovaj osebujan glazbenik i multiinstrumentalist imao karizmatičnu karijeru i izuzetno kvalitetne radove, nekako se stalno na njega zaboravlja, barem kad je riječ o sjajnom pjevaču, veličanstvenom kompozitoru ili bas gitaristi koji je dao pečat čitavom post-punk/new-wave, pa i new-romantics naraštaju.

Evo, ponovno se oglasio solističkim albumom nakon četiri godine pauze i odličnog prethodnika "Back To The Cat", a u međuvremenu se pozabavio i session sviruckanjem sa ponovno okupljenim, njegovim prvim bendom Magazine koji su koncem 2011. objavili povratnički, veoma dobar album "No Thyself".

Na ovome 8. studijskom solo albumu, Adamson se vraća duboko u korijene rocka i revijalni šlih 50 i 60-ih godina s naglaskom na suvremenu produkciju i raskošne aranžmane. Sam kaže da je odrastao u jednom sasvim drugačijem vremenu od današnjeg, kada je atmosfera bila takva da je sve bilo moguće. No, to ne znači da je "I Will Set You Free" nekakvo sentimentalno putovanje u prošlost ili lamentacija za njom. Naprotiv, njegov specifičan orkestralni pop ovdje je poprimio noir-jazz kombinacije u sprezi sa čvrstim funkom, rockom, bluesom i popom, a djelo kompletno odiše, kako njegovim autoritativnim vokalom koji neopisivo nalikuje na Nick Cavea (i vječite mu idole Bowiea i Iggy Popa), tako i na njegove The Bad Seeds u najboljim, tj. najtrezvenijim i najpribranijim trenucima.

Album otvara snažna "Get your mind right" sa masno distorziranim funk-noise basom i rock tempom koji mu je često bivao 'mažnjavan' kako od Cavea, tako i od cjelokupne sljedbeničke ekipe od The Gun Club do Gallon Drunk, Lydie Lunch i Caveovog Grindermana. Mnoge bi ova skladba mogla zavarati da se radi o nekom najnovijem Caveovom rock hitu... A tu je i još vrlo žestoka "Destination" u klasičnom alternativnom rock stilu tipičnom za Cavea sa gitarskim baražama i jazz melodijama na pianu, a ista je objavljena i kao jedan od dva singla. Treća, nešto umjerenija rokačina je veoma senzibilna "The sun and the sea" koja će podsjetiti na neke od najljepših pjesama R.E.M., a majstor ju je osim fuziranim gitarskim legato distorzijama potkrijepio i starinskim zvukom Hammond orgulja. Najalternativniji komad albuma je kompleksnija "The trigger city blues" puna različitih, gotovo filmskih atmosfera, eksperimenata, samplova eksterijera i interijera (razbijanje stakla, pucnjava, brujanje auta, zvuk neodgovorenog telefonskog poziva...), kao i noiserskog gitarističkog tretmana, te pomalo orijentalne orguljaške melodije s kojom pjesma odlazi u fade-out.



Ako idemo po tempovima, tu nalazimo fini plesni humpa-cumpa swing "Black holes in my brain" kakvog bi poželio svaki film James Bonda sa svim pripadajućim medikamentima (psihodelična truba s poklopcem, jazz piano, bombastični basovi, naglašeni ritam), potom drugi singl "Turnaround" u revijalnom rock stilu koji vraća onaj sentimentalni duh romantičnih šlagera nalik na Tom Jonesa s bogato orkestriranim gradacijama koji podsjete da Duran Duran nikada nisu uspjeli napraviti ovako romantičnu pjesmu, te fini akustični pop-rock "The power of suggestion" koji je sjajan odgovor na pop Adele.

Treći, lagani dio albuma čine balade "Looking to love somebody" i orkestralni piano šlager "If you love her". Posljednja "Stand in" u plesnom dance-rock maniru može komotno parirati emotivnim uspješnicama U2 i Simple Minds sa elektronskim tretmanima nalik na Brian Enove majstorije pri čemu klasični Roxy Music i Ferry isplivaju kao osnovna relacija dekorirane ljepote.

Mada mu je album znatno suzdržaniji i manjka mu filmske fabule, te se možda očekivalo i nešto više u eksperimentalnom pogledu, djelo je bez ijedne loše stavke. Sjajne pjesme, ono što bi se reklo, ponovno hit do hita, ali kao što to već stalno biva kod njega, naprosto ga svi zaborave, nitko ga ne vrti na radiju i vječito je ostao onaj mirni tamnoputi basist koji je zapečatio karijere Magazine, podcjenjenih novih romantičara Visage i najparanoidnijeg dijela Caveovih The Bad Seeds.

Uz album, Barry je na besplatan download priložio i instrumentalni singl "Rag and bone" koji se ne nalazi na albumu, te je potpuno drugačiji u dub-reggae stilu na kome bi mu i majstor poput Adrian Sherwooda mogao pozavidjeti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/02/2012