Prije nekih devet godina je formiran slovenski gothic metal sastav Shanti Nilaya. I od tada su imali bezbroj nastupa po Sloveniji, ali i Hrvatskoj. Preciznije u Zagrebu, gdje su u klubu Močvara održali kao prvi slovenski bend jedan vrlo uspješan samostalni koncert. Pored toga, nastupali su i kao predgrupa makedonskom Mizaru, te na Viva La Pola festivalu u Puli. 2004. godine izdaju svoj prvi promo-materijal, a godinu potom sudjeluju i na kompilaciji slovenskih metal bendova. Njihov album prvijenac nosi ime "Apgar VIII" i sadrži dvanaest pjesama, od kojih je prva jedan kratki intro.

Kriteriji koji su bitni kod gothic metala se poprilično razlikuju od onoga na što se obično obraća pažnja kod ostalih metal žanrova. Tu je prije svega bitan glazbeno-alkemični spoj atmosferičnosti, melankolije, melodičnosti i kvalitetnog vokala. Bez tih komponenti jedan dobar gothic album je zapravo nezamisliv. Pored toga, da bi se stvorio takav jedan specifični zvuk je potrebno vrhunsko sviračko umijeće svih članova sastava. I možda se na prvu to i ne primjećuje, ali ova vrsta glazbe zahtijeva od svih sudionika puno više nego što se to na prvi pogled čini. U stvari, to je ono na što ja osobno kao prvo obraćam pažnju kod jednog gothic albuma. A ovi slovenci velikim dijelom ispunjavaju sve ove prethodno navedene uvjete. Odmah što se probija u prvi plan kod ovih skladbi je iznimno kvalitetni i istrenirani, eterično-hladni ali i na svojstven način strastveni bariton muški vokal. Ali je on također i bez neke prekomjerne pompe, već je ispunjen ugodnom melankolijom i snagom. Gotovo kroz sve kompozicije se protežu uzvišene frekvencije epskih melodija, koje u sebi spajaju mračnu estetiku tuge, melodramatiku sive depresivnosti i prekrivenog straha.

Ok, vjerojatno sam do sada već izgubio većinu čitatelja koji od riječi "tuga", "depresija" i "strah" zaziru kao vrag od svete vode. Ali oni koji su ostali očito se ne boje suočiti se sa svojim vlastitim demonima, najtamnijim sjećanjima i skrivenim mislima. A to je upravo i glavna tematika koja prožima sve ove skladbe, otpjevane na slovenskom jeziku. A pjesme kao što su "Krizantema" ili "Maj" ubadaju izravno u umorno srce i prouzrokuju onu svetu bol usamljenosti i duševne potištenosti. Skladbe variraju između tmurnog ali ritmičnog downtempa, kao što je to slučaj u "Vrnitev" ili "Upor". Ili pak su to brzi, skoro industrial ritmovi bubnjeva, koji kao u pjesmi "Tatoo" ili "Krvavi Bršljan" podsjećaju djelomično na Rammstein. Ali isto tako su sveprisutne i atmosferične orkestralne melodije keyboarda, skupa s dinamičnim gitarskim dionicama naglašenog epskog karaktera. Jedna od najvećih prednosti ovog albuma je njegova slušljivost, koja proizilazi iz činjenice da se njegove pjesme po naravi međusobno dosta razlikuju jedna od druge. Bilo to u pogledu tempa ili radi različitosti instrumenata koji se u njima koriste. Tako, na primjer, u skladbi "Krvavi bršljan" pri njenom kraju dolazi do izražaja vrlo ugodna dionica samog klavira, u "Tatoo" se na početku mogu čuti orijentalni zvukovi indijske sitare kao masivni kontrast onome što potom slijedi. U pjesmi "Upor" je zastupljena i akustična gitara pored prokleto dobrih simfoničnih gitarskih riffova. A posebno bih naveo predivne melodije gudačkih instrumenata u skladbi "Maj". Vrlo izraženi elementi melankolije i dramatike kako u njihovoj glazbi, tako i u tekstovima pjesama slušatelja neizbježno uvlače u jednu soničnu procesiju vlastitih tajnih uspomena i dubioznih emocija. A elegantno i pažljivo skrojene melodije s puno efektivnih detalja, kao na primjer tamburicom u pjesmi "Krizanteme", žongliraju između sumorne teatraličnosti i glazbene kompleksnosti. U kojima kolidiraju čisti i dinamični gitarski riffovi s antemičnim melodijama keyboarda i ledenim, bolno prodornim vokalom. A upravo od toga i profitira većina skladbi ovog albuma, od kojih bih posebno izdvojio već spomenute "Upor", "Krizanteme", te posebice završnu pjesmu "Maj" kao meni osobno najbolje.

Dočim, treba biti jasno da se ovdje kreće u mračnoj sferi subkulture gothic metala. Znači, u kojoj dominira jedna introspektiva tuge i sveprisutna ledena melankolija, uz sasvim male doze agresivnosti ili oštrine. Akcent u ovom albumu leži na melodičnosti i atmosferičnosti. Što je, zahvaljući i kroz vrlo dobru produkciju, u većini ovih skladbi i uspješno preneseno. Ali i zahvaljujući pažljivo ukomponiranim skladbama, koje su očito imale dug proces nastajanja i sazrijevanja. Vokal se i pored svoje kvalitete može učiniti mjestimično monotonim, ali ne u tolikoj mjeri da se to negativno odrazuje na cjelokupnu zvučnu sliku.

Kao rezime cijelog albuma može se slobodno reći da Shanti Nilaya posjeduju veliki potencijal, koji su u nekoliko ovdje zastupljenih pjesama i vrlo dobro pokazali. Te da se radi o iskusnim i vještim glazbenicima, koji svoju glazbu zapravo i žive. Radi glazbenog žanra je jasno da je ovaj album upućen prije svega jednoj određenoj skupini, koja se prepoznaje i uživa u tome svemu. Dok bi, međutim, neke od pjesama mogle naći svoje pristalice i izvan toga okvira. Kao što je to slučaj i sa mnom. I meni je iznimno drago što sam kroz ovaj album otkrio tri pjesme koje sam prethodno naveo kao meni najbolje. A možda tako da i drugi otkriju poneku za sebe.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 17/01/2012