Ska-kači i ska-kačice, vrijeme iscrpne potrage i skupljanja pjesama Samostalnih Referenata po bezbrojnim forumima, blogovima i ostalim internetskim zabitima je završilo! Nakon šesnaest godina i bezbrojnih nastupa konačno je svjetlo dana ugledao njihov prvi album po imenu " The GreaTESTIS Hits". Album sadrži čak devetnaest pjesama i sniman je duge četiri godine u beogradskom studiju Underground. I dostupan je kao besplatan download preko regionalnih stranica MTV-ja. Ali to je, po meni, i ono najmanje što su mogli učiniti. Kad se naime samo sjetim koliko sam nekada bio ljut na njih što nemaju neki solidan službeni album, već se sve svodilo na nekakve snimke loše kvalitete i uvijek je neka pjesma falila. Na sreću, ovim albumom su namirili sve već odavno prekoračene dugove.

Glazba koju stvara ovaj deseteročlani sastav je melodični spoj ska, reggaea i punka. S vrlo autentičnim istočno-europskim regionalnim karakterom kroz upotrebu harmonike i violine. Ali njihova "prisnost" se ne zaustavlja samo na ovim karakterističnim instrumentima, već i sam način na koji 'bez dlake na jeziku' pjevaju o životu na ovim našim područjima. To su riječi vagabunda, "rudeboya" i bohema, izrasle na ulicama naših gradića, radnih mjesta i (zapušenih) kafana. Izgovorene nezamislivom lakoćom ritma i divljim užitkom muziciranja. Možda baš upravo zbog toliko kasnog objavljivanja svojeg albuma prvijenca, ovaj bend je uspio zadržati onu početnu svježinu i energičnost. I možda je to i glavni razlog zašto ove pjesme zvuče kao da se Referenti žele predstaviti u svojem najboljem svjetlu - kao da im je to potrebno i to u proteklih šesnaest godina već nisu.



Većinu ovih pjesama njihova vjerna publika zasigurno već poznaje. No svakako je prava uživancija slušati ih na ovim kvalitetnim snimkama. I u nekima od njih se krije jedna retroaktivna koreografija svih onih zbivanja i događaja minulih ali ne tako i dalekih godina, koji se mogu povezati skupa s jednom ili drugom pjesmom. Bilo da se kao u pjesmi "Devedesete" prisjeća onih famoznih godina kada su kriminal i korupcija s jedne, i bijeda s druge strane bili još uvijek neprikriveni i očiti za svatkoga tko je htio pogledati (danas je to sve puno "uglađenije" i profinjeno). Ili su to uspomene na jednu tragičnu ljubav, kao u pjesmama "Žene i pivo" i "Paradoks"; to je uvijek jedan uglazbljeni koncentrat sjećanja i želja o onome što je trebali biti i kako je sve moglo biti. Međutim, život, taj stari i podmukli utjerivač dugova je tome svemu iznenadno ispostavio svoju konačnu računicu. Uz to sve dolaze i nostalgični zvukovi violine, koji kidnapiraju onu skrivenu, već zaboravljenu knedlu u grlu. Dočim, spram zaraznih ska ritmova tu nema mjesta niti za trenutak patetici ili čak tugi. U najboljem slučaju to je neka slatka i fina melankolija, koja se odmah u pjesmama poput "Ja bih da živim" i "Promene" pretvara u izravnu i bespoštednu kritiku našeg društva. I okrutno-realistično ukazuju na sva ona rugla koja su se ugnijezdila u politici, kulturi i međusobnom suživotu. I koja nas udaljuju od onoga čemu smo najbliži i približuju onome od čega smo zapravo najudaljeniji. To sve se još najbolje može vidjeti kroz pjesmu "Život je san". U kojoj je riječ o svima nama kojima 'život je san, i drugi ga žive', dok mi negdje besciljno lutamo stranputicama života. Lakoći njenog izražaja pridonose njene melodije harmonike, koje daju osjećaj da smo mi svi ustvari veseli i ljuti mornari koji plove po uzburkanom moru sudbine, u stalnom okršaju sa zlom kobi. Cijelokupno ispunjenoj atmosferi pjesama doprinosi i vrlo angažirana i vitalna puhačka sekcija. Koja je jedna svojevrsna melodijska kartografija cijelog albuma. To jest, ona u kontinuitetu prati sva važna ritmična uzbuđenja, senzibilnosti, zanose, prekide, efekte i promjene pojedinačnih pjesama. Mjestimično, kao u pjesmi "Rocksteady", tome dolaze i dionice ritmičnog klavira. Koje tada preuzimaju onu, za ska tipičnu ulogu gitare. S pjesmom "Soledad" Referenti zategnjuju glazbeni luk do jednih od svojih očiglednih uzora, legendarnog Mano Negra i njihove istoimene hit-pjesme. U pjesmama kao što su "Crta" i "Ne razumeju" Referenti grabe iz kovčega vlastitog životnog iskustva, koja govore da življenje s ljudima ograničenih vidika nije ni malo lagan pothvat. Međutim, da se ovdje radi i o izgrađenim glazbenicima svjedoči i činjenica da se njihove melodije ne sastoje isključivo iz tipičnog, vrtoglavo rotirajućeg ska tempa, već se u ovim pjesmama nalaze i predjeli u kojima dominiraju lagani offbeat ritmovi roots reggae, kao u pjesmi "Promene". Isto kao i žešći punk u pjesmi "Ja bih da živim". A da glazba Samostalnih Referenata u sebi ipak ujedinjuje svu onu fascinaciju koju u sebi nosi ska, može se odmah prepoznati i na samoj naslovnici albuma. Na kojoj se njena pozadina sastoji iz crno-bijelih šahovskih polja, koja su klasični simbol za ska glazbu općenito.

Sve ove predhodno ispisane stvari o ovom albumu su samo jedan njegov dio. Jer njegove pjesme ne pričaju samo i jednostavne neke zanimljive priče, već slušatelja svojim iznimno iskrenim temama i prirodnom, nesputanom lirikom poistovijećuju s njima i čine ga zapravo jednim sastavnim dijelom tih priča. I prave tako ovaj uradak jednim albumom od nas za sve nas.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 28/11/2011