Nastavak proslavljenog i odličnog prethodnika sa nekoliko veoma uzbudljivih i energičnih pjesama i nekolicinom baladičnih sa satiričkim osvrtom na konzumeristički način američkog života.

Sada se definitivno pokazalo da Five Finger Death Punch nisu bend koji bi stremio originalnosti, već samo nastavljaju raditi na temeljima heavy i alternativnog metala koji su skovani još prije desetak-petnaestak godina od Metallice, RATM i Pantere sve do Tool i Slipknot. Sa prilično mnogo toga 'starinskog' nafilali su svoj treći album koji je odmah po izlasku dosegnuo USA no.3 što im je do sada najuspješniji plasman. Prethodni, odlični "War Is The Answer" (2009, USA no.7, UK no.64) prodan je u milijunskom tiražu, a na američkoj listi najprodavanijih zadržao se bez prestanka pune dvije godine! Ovako visoki i zavidni rejting duguju neprestanim svirkama - u protekle dvije godine su gotovo stalno bili na turnejama sa Shadows Fall, Otep, 2Cent, Rise To Remain, Magnacult, Korn, Rob Zombieom, Lamb Of God, All That Remains, Godsmack, Hatebreed, Rains, Rev Theory... Osim toga, izdavač je prokljuvivši njihov komercijalni potencijal u pravilno raspoređenim intervalima sa albuma skinuo čak 6 singlova!

Nastavljajući ovaj zacrtano uspješan marketinški sistem, kao najava albuma "American Capitalist" prvo je sredinom 2011. objavljen energično-himnični hard/heavy/nu-metal pilot singl "Under and over it" koji je zauzeo do sada najbolji plasman u USA (no.77), a potom i vrlo sličan "Back for more". U međuvremenu je došlo do sitne personalne promjene; basist Matt Snell je zamjenjen Chris Kaelom, no zvuk im je u principu i dalje ostao isti.

Prva polovica albuma gruva i udara žestoko, brzo i stabilno s urednim i neobično kratkim riffovima ("American capitalist", "Under and over it", "Menace"), tu se nađe i malo vokalnog repanja u nu-metal komadu "The pride", a lirski se album obrušava na satiričko ruganje zatucanom dijelu kapitalizma isticanjem njegovih uspona i padova. Kroz stihove se može primjetiti da je bend postavio težište postupaka i razmišljanja iz kapitalističkog rakursa gledišta koji je vrlo zabavan, no zavisno tko ga kako doživljava, može se čak osjetiti uvrijeđenim i ismijanim nekim tezama o velebnim markama, brendovima, japijevskom životu, konzumerizmu i kešovini za trošenje na nepotrebne, često i bezvezne stvari. Uostalom, ovaj album je satira prema kapitalizmu čiji su dio i sami članovi benda koji to ne opovrgavaju, dapače, frontmen Ivan Moody u potencijalnom hitu "The pride" ponosno ističe 'ja ne prodajem, ja kupujem'.

Jedina zamjerka kompletnoj slici je što nakon furioznog početka pada u prosječnost sa poluakustičnom progressive laganicom "Coming down" i umjerenim tempom u "Generation dead" na pragovima Tool, a onda neshvatljivo pada u letargiju balade "Remember everything" koja nije daleko od srceparajućih pjesmuljaka Nickelback i na koncu završava vrlo tanano i slabašno sa repetirajućom "If I fall" i neinventivnom Slipknot/ Korn furkom "100 ways to hate" kao da se i sam bend prepustio oportunizmu uspavanog života američkog kapitaliste koji više ne mari za moralne priče s početka albuma. Ovakvim majstorima to ipak nije potrebno jer još nisu došli u onu fazu da im je potreban remont. Na tako nešto još ćemo se načekati naredna 2-3 albuma. Za sada, ovo je još uvijek veoma dobar materijal.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/11/2011