Uoči izlaska ovog četvrtog albuma izvjestili su fanove da su pripremili novih 24 pjesama koje će podijeliti u dva razdvojena izdanja, te su izbacili prvi singl "Lift me up" s iznenađujućim gostom na vokalu - Rob Halfordom (Judas Priest). Album je odmah po izlasku zasjeo na USA no.2 i UK no.21 što im je do sada najveći uspjeh, a već u prvom tjednu je prodan u fantastičnih 112.000 primjeraka i to samo u domovini Americi.



Razlozi ovakvog ogromnog uspjeha (a i svih ranijih izdanja) su u njihovoj klasičnoj bendovskoj spregi u kojoj nema isticanja već fokusiranja isključivo na primamljive heavy pjesme koje upecaju na prvo slušanje. Nitko od ove petorke iz L.A. se ama baš po ničemu specijalno ne izdvaja - niti frontmen Ivan Moody, a niti gitaristi Zoltan Bathory i Jason Hook (i basist Chris Kael), pa čak niti bubnjar Jeremy Spencer kojeg mnogi znaju hvaliti. Groowy-metal s kojim im je napumpana većina kompozicija sadrži onu osnovu 'pop' aranžmana u kojima nema ama baš nikakvih finesa, te su sve sheme uzete od njihovih osnovnih vedeta - Metallice, Pantere, Korna, Fear Factory, a u posljedne vrijeme i od grunge velikana Alice In Chains i Soundgarden. Dakako, obrasci su oni najkomercijalniji s jednostavnim i brzim tempovima, zavodljivim riffovima i melodijama, te nekoliko sočnih psovki koje se pronađu između redaka sa sada već primjetnim pomanjkanjem lirskog nadahnuća koje je upravo zbog toga usmjereno na dvije najjednostavnije teme metala - raj i pakao koje izvrću kako im god pasalo. Ponekad i vrlo bezazleno, samo tek toliko da u 'konceptu' stoji vječiti sukob jednog spram drugog.

Stoga ovdje nema nekih velikih i gordih tema o kojima bi se moglo diskutirati na nekoj metafizičkoj, ili s druge strane, karakteristično metalsko bogohulnoj razini. Ima samo pregršt dobro odrađenih pjesama, te po prvi puta i jednog covera - kultnog hita LL Cool J-a "Mama said knock you out" u hard-rock/metal varijanti s tempovima dubstepa i hip-hopa u kojoj su na vokalu ugostili Tech N9ne. A također su osim ranije spomenutog Halforda pozvali još tri gosta na vokalima - Maxa Cavaleru ("I.M.Sin"), Mariu Brink ("Anywhere but here") i Jamey Jastu iz Hatebreed ("Dot your eyes").

I to je već skoro pa polovica albuma, dok ostatak materijala otpada na čisto ispolirane pjesme s Moodyijem u glavnoj ulozi. Ali baš niti jedna od njih se po ničemu posebno ne ističe ako ste slušali prethodne albume jer bend općenito ne otvara nikakav prostor sebi samima da bi pokazali talent. Tek djelomice u "Diary of a deadman" natopljenoj atmosferičnim dionicama i relativno pristojnim lirskim predispozicijama koje imaju određenu poetsku težinu. Dakako, tu su uz brze žestice i jedna obavezna balada "M.I.N.E. (end this way)", kao i onaj sindrom prethodnih radova da nakon uvodne 2-3 ponajbolje žestoke i direktne kompozicije čitav materijal počinje tonuti u prosječnost repeticija sebe samih.

Oni su već uz ogroman milijunski auditorij uspjeli steći i gomile mrzovoljnika koji ih sve više preziru isključivo zbog pretjeranog dodvoravanja radiofoničnosti i činjenice da prangijaju jedno te isto. Probajte si zamisliti da Metallica napravi 4 albuma za redom sa šablonima novih inverzija hit uspješnica "Enter sadman" i obrade "Wiskey in the jar". Išlo bi to itekako dobro, ali ih ipak spriječava rapidni napredak i neprestano istraživanje forme kako god da ona išla krivudavim pravcima. Znaju velikani da se neprekidno treba mijenjati, no ove zvijezde za to ne mare. Imaju dobitnu formulu koju su i ovaj puta vrlo unosno keširali.

Zato od nastavka "Volume 2" ne treba očekivati nikakva nova čudesa.

Naslovi: 1.Lift me up (feat. Rob Halford), 2.Watch you bleed, 3.You, 4.Wrong side of heaven, 5.Burn MF, 6.I.M.Sin, 7.Anywhere but here (feat. Maria Brink), 8.Dot your eyes, 9.M.I.N.E. (end this way), 10.Mama said knock you out (feat. Tech N9ne), 11.Diary of a deadman, 12.I.M.Sin (feat. Max Cavalera), 13.Anywhere but here (duet with Maria Brink), 14.Dot your eyes (feat. Jamey Jasta)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/10/2013