Švedski Opeth su se posve udaljili od svojih death-metal korijena. Kao što im je taj proces odvajanja išao mic po mic od albuma Still Life (1999.), a definitivno završio sa poluakustičnim Damnation (2003.) bez ijedne brze pjesme, s vremenom su prerasli u veliki bend koji danas čak nema niti zvučne podudarnosti s metalom.

Heritage im je jubilarni 10. album koji je pun miš-maš stilova i žanrova u progressive rock formatu od čega neke kompozicije podsjete na Rush, no u općenitom kontekstu, Opeth je izgradio kroz dvadesetogodišnju karijeru vlastiti stil kojeg je sasvim nepotrebno komparirati s njihovim death počecima. Tako ovdje prvu žešću skladbu Slither nailazimo tek kao 4. po redu nakon iznenađujuće instrumentalne klavirske sonate Heritage, jazz-fusiona sa starinskim sympho-rock elementima The devil's orchard i psihodelične laganice I feel the dark. Sve ove skladbe nadebelo zamirišu na najesencijalniji dio povijesti progressivea 70-ih u rasponu od King Crimson do Yes, a ova jedina prava žestica će si uzeti za pravo blisku poveznicu sa Led Zeppelin i Deep Purple, mada bi stari fanovi više voljeli da je to neki od čuvenijih death i heavy utjecaja koje su imali u sada već dalekoj prošlosti s početka karijere tokom 90-ih godina. U principu, album nema više niti jednu ovako izrazito brzu i žestoku skladbu; dionice koje se kao takve nalaze u sklopu ponekih kompozicija više su orijentirane na hard-rock sa teškim zvucima Hammond orgulja Per Wiberga i melotrona Mikael Akerfeldta, a one u kompletu više pokazuju elemenata space-rocka nego li metala. Ili, točnije da se ponovi, na metal se može komotno zaboraviti.



Starinski sympho šlih kojima očaravaju pjesme katkad će sasvim slučajno zamirisati na nebrojeno mnogo toga, pa čak i na sitnu, namjernu ili slučajnu melodijsku posuđenicu Ultravox hita Hymn u vokalnoj dionici Nepenthe, pjesme koja je inače prošarana bogatim koloritom raznolikih sintagmi koje se čak dotiču i funka. Susresti će se u kontekstu ponekih pjesama i folk motivi, te neizostavna akustika i psihodeličnost (Haxprocess, Folklore), kao i jazz-fusion dionice (The lines in my hand), a sve to govori o genijalnosti ovog benda koji ima jezivo dobar i mističan smisao za skladanje čudesnih pjesama koje šamaraju instrumentalističkim fascinacijama. I "clean" vokalima Mikael Akerfeldta.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/11/2011