Da je ovaj album objavljen 1980. u recenzijama bi stajalo: 'Roxy Music/ Ultravox pop sa manirima new romanticsa i ženskim vokalimam koji neodoljivo podsjećaju na Anni-Frid Lyngstad-Fredriksson i Agnethu Ulvaeus'.

Ali 1980. godina nije. A Anni-Frid Lyngstad-Fredriksson i Agnethu Ulvaeus danas više nitko niti ne spominje. Nekada se nije moralo reći da su to pjevačice mega popularnog švedskog pop sastava Abba, a danas se skoro sve mora 'narisati' mlađahnim klincima koji su uvjereni da je ovakav retro nešto posve novo, čak ovakvu glazbu svrstavaju u indie-electronicu i alternativu što je potpuna besmislica.

"Gravity The Seducer" je pravi retro album kao da je izašao upravo 1980. Niti godinu prije, a niti poslije. Taman u vrijeme procvata prvih new romantics izvođača poput Ultravox i The Human League koji su bili pionirski sastavi u Britaniji koji su koristili ritam mašine i synthove. Čak su The Human League na svojim prvim nastupima gordo izjavljivali 'mi smo bend bez gitare' što isto za sebe otprilike mogu reći i Ladytron kada Daniel Hunt ne probere par tonova po žicama koje ionako ne koristi često.

Potpuno vezani ama baš u svim pogledima za 1980. godinu, na ovom albumu su donjeli duh prvog Visage albuma (projekt sastavljen od članova Ultravox sa basistom Barry Adamsonom iz Magazine i pjevačem Steve Strangeom), šefildske elektronske škole i neizostavnih melodijskih Roxy Music manira. Tekstualno veoma romantični i sneni, zaboravili su na jednu vitalnu stvar - hit. Koliko god da se ovih 48 minuta činilo komercijalno (što i jest), album nema niti jednu izrazitu pjesmu za radio i diskoteke, a izbor singla "White elephant" ne obećaje mnogo. Vodeći vokal Helen Marnie je neprekidno u dream-pop fazonu i lebdi ponad gustih slojeva synthova tako da niti jedan stih, pa niti refren ne ostaju u uhu dulje od onoga što se odvija u relativno kratkim pop obrascima od nekih tri i pol - četiri minute. Nema nikakve simbolike, nikakve poruke, nikakvih metafora, pa čak niti pretencionizma kojem su bili skloni svi iz branše new romanticsa koji su se pojavili nakon te 1980. (Duran Duran, Spandau Ballet, Classics Nouveaux, Thomas Dolby, A Flock Of Seagulls...). Svaka od ovih 12 pjesama se može relevantno povezati sa tom epohom koju je vrlo dobro opisao Brian Eno izjavivši da je new-wave bila artistička glazba slabo potkovanih muzičara, između ostalog aludirajući upravo na new romantics. Uz neizostavne paralele sa Ultravox, The Human League, OMD i Roxy Music, u ovim pjesmama se neprekidno provlači jedna te ista aranžmanska crta kao da je proizašla iz manira jedne te iste kompozicije koju su Ladytron modificirali u 12 verzija (tri su instrumentalke) što je otprilike veoma blisko onome što su radili A Flock Of Seagulls. A to znači da album i bend streme ka vrlo brzom zaboravu jer su posve smetnuli s uma da ovakvu glazbu na životu može jedino održati velebni hit-singl kakav je primjerice bio "Don't you want me" The Human League, "Vienna" Ultravox ili "Enola gay" OMD. Toga ovdje nema i na "Gravity The Seducer" će se kroz mjesec-dva posve zaboraviti kao što se primjerice zaboravilo na Icehouse, Talk Talk, Blancmange, Tears For Fears, Thompson Twins, Men Without Hats... koji su svi odreda imali nekoliko top 10 hitova i bili su svojevremeno, ranih 80-ih veoma popularni synth-pop ostaci new romanticsa.

Šteta za trud. Ovo fino i lijepo zvuči, ali nikakva korist od svega toga. Čak niti ne pokazuje želju da vas pozove na plesni podij, već onako, u nekom ćošku stoji sramežljivo po strani kao da se stidi sebe samoga.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/10/2011