home > mjuzik > Retrospective 2003-2008

kontakt | search |

LOELL DUINN: Retrospective 2003-2008 (Osa Media/ Quartier 23, 2011)

Jedna od najvećih tajni hrvatske scene konačno je otkrivena: Pred nama je veoma uzbudljiv neo-tradicijski album kakvog domaća istarska crljenica još imala nije.

Ma gdje ste se skrivali sve ove godine?

Teško je za povjerovati kada se posluša ovaj vanserijski materijal da je rad 'tamo nekog benda' iz Hrvatske, točnije iz Labina. Ovakva glazba je nekad davno, prije pojave world-musica u 80-im bila nazivana new-age, a u taj fah se svrstavalo štošta; od Vangelisa i Jean Michell Jarrea do Dead Can Dance, Cassell Webb, Tony Childs, Gandalfa, Enye i This Mortal Coil. Nije bilo nikakvog prepoznatljivog fazona i obrasca s kojim bi se odvajalo kukolj od žita, pa je stoga sav taj poprilično nedefinirani žanr vrlo brzo nestao rasplinuvši se još u prvoj polovici 90-ih godina. Neki su otišli u pop, neki u neo-folk, industrial, a velika većina je svoju žanrovsku etiketu nadomjestila utrpavši se u world-music.

Interesantno je da su ovi Labinjani otprilike svoje prve glazbene korake počeli raditi upravo u tom periodu sredine 90-ih kroz nekolicinu lokalnih bendova koji su stvarali svaki ponaosob neku drugačiju vrstu glazbe, a kao bend Loell Duinn su startali 2003. kada je world-music već prevalio svoj fokus i počeo se pretvarati u maniristički mainstream. Ono što je najvidljivije na ovih 55 minuta jeste da su odmah bili svjesni težine zadatka u kojeg se upuštaju. Nisu htjeli švrljati sa otrcanim world-music i etno furkama, već su radikalno svoj stil okrenuli u čistu ozbiljnost koja graniči sa pojmovima klasične glazbe. Takoreći bez ikakvih uočljivih žanrovskih i trendovskih utjecaja, njihova glazba pokazuje slobodnu kreativnost i vanvremenski duh koji se može staviti u kontekst bilo kojeg razdoblja glazbene povijesti još od renesanse i baroka naovamo. Specifičnost izraza dala im je jedna od pokretačica cijelog benda, Olja Frolo svojim ozbiljnim vokalom koji varira između komorne atmosfere i natruha neo-folka bez ikakvih banalizacija ili relaksirajućih motiva koji bi zamirisali na pop atribute. Glazbenu pratnju čine joj petoro muzičara - Alen Zafirović (klasična i 12-to žičana akustična gitara + prateći vokal), Patrik Šćira (klavijature, harmonika), Ivona Kiršić (flauta, duhački instrumenti), Marino Matošić (harmonika, duhački instrumenti) i gitarist The Orange Strips Goran Brezac - Cigo (bubnjevi i udaraljke).
[  ]

Na ovome materijalu predstavljaju se sa 12 uglavnom stilski izbalansiranih pjesama u kojima koriste engleski i švedski jezik, lokalno labinjonsko narječje, te elemente istrijanske tradicijske glazbe sa kombinacijama arapskog, španjolskog i balkanskog melosa. A da bi se barem malo približio njihov stil za usporedbu može poslužiti beogradski Tamerlan koji na otprilike vrlo sličan način koristi svoj autohtoni folk Uzbekistana ili hrvatski projekt Franolić - Gorše koji su arabeske i etno motive uvili u formate klasične glazbe. Tu bi se još donekle mogao priključiti i Dubravko Lapaine sa svojim digeridoo-om i bendom Druyid, mada je razlika između jednih i drugih ogromna u zvučnom smislu, ali imaju nekih zajedničkih crta u samom pristupu.

Loell Duinn su predstavnici melankolične i uglavnom lagane glazbe sa ambijentalnim ugođajem i kompleksnijim aranžmanima koji su revno popraćeni slojevitim harmonijama i gordo isklesanim dramatičnim prevratima nerijetko nafilanih sa efektima gudača, crkvenih orgulja i simfonijske glazbe, pa im tako niti epski naboj u nekim pjesmama nije stran. Primjerice u "Green fairy", "Embraces", "The mirror of lies" i "Sea gulls" Ipak, najviše od svega je posvećena pažnja na snažnu emotivnu crtu koja dolazi iz srca, a ozbiljan Oljin vokal približava cijeli smisao ka onom mračnijem izrazu uz kojeg se sasvim komotno može pridodati pojam gothica kakav je bio tipičan za Dead Can Dance što je vrlo dobro prikazala semantičkim vokaliziranjem u (nazovimo) instrumentalu "Desert voice".

Veliki dio materijala, tj. prvih 8 kompozicija uglavnom otpjevanih na engleskom jeziku nose dio navedenih karakteristika s kojima se bend može relevantno ponuditi svjetskoj eliti na razmatranje, a ako će biti dovoljno uporni, niti uspjeh na svjetskim pozornicama ne bi smio izostati. Ali to je već druga priča iza koje bi morao stajati veliki izdavač i ogromna promotivna marketinška ekipa. Posljednje četiri skladbe su na domaćem jeziku s kojim se otkrivaju sve draži i čari njihove ugodne letargije i melankolije, te su najlaganiji dio cijelog opusa. Jedino odskače djelomično rasplesana "Zloto moje" u kombinaciji renesansnih melodija i istrijanskog melosa, no mišljenja sam da se s ovim domaćim materijalom trebalo barem malčice konkretnije ubosti, otprilike onako kao što su to pokazali na dijelu pjesama s engleskim tekstovima.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/10/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 08_2020_XU

SVEGA POMALO: 08_2020_XU (2020)

| 15/09/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: All Our Flags Are Grey

TRANSGRUND: All Our Flags Are Grey (2020)

| 12/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Point

YELLO: Point (2020)

| 11/09/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*