Moderno, pomalo apstraktno i veoma sneno sa art-pop predznacima koji sežu čak i do avangarde. Ljepota je užitak i treba je znati uživati.

Veoma ugodno iznenađenje koje pruža ovaj 20-to minutni EP svodi se na artističko istraživanje pop glazbe s futurističkim predispozicijama. Obično su ovakvi poduhvati još tamo od prvih albuma Brian Enoa, Laurie Anderson, potom cjelokupne karijere grupe Japan i solo ostvarenja njihovog glavnog kreativnog tandema Mick Karn - David Sylvian, sve do recimo Tuxedomoon, John Foxxa (ex-Ultravox) i projekta Dali's Car (Peter Murphy & Mick Karn) izazivali poprilično oprečna mišljenja, često su bili nepravedno degradirani kao izrodi i kojekakvi šminkersko - darkerski snobovi, a većina, uglavnom neupućene publike (a dijelom i kritike) ih je smatrala običnim šarlatanima koji šalabajzaju tamo nešto što sa njihovim, navodno zdravim razumom nema veze. Takav stav je nekome tko nema 3 čiste o funkcionalnosti i etici popa u umjetničke svrhe teško objasniti, a još teže opovrgnuti. Nije pop samo kratka trominutna pjesmica sa uvodom, refrenčićem i zavodljivim radiofoničnim sadržajem koji služi za instant potrošnju, dapače, on u navedenim slučajevima (a ima ih još veoma mnogo) može biti pretvoren u čistu umjetnost koja poštuje gotovo sve pop standarde s ciljem da ih što bolje razvije i unaprijedi. Kao primjer može idealno poslužiti cjelokupni repertoar berlinske etikete Nonine Recordings ili škotske Bearsuit Records koji se bave unazad 3-4 godine vrlo sličnim istraživačkim pop sferama.

Da se ne baulja previše po stranputicama i ćorsokacima, novosadski autor Nikola Nežit je ovdje sasvim ležerno i artistički predočio svoju viziju suvremene pop glazbe dovevši je do artističkog pijedestala. Baziran na elektronici, programima, ritam mašinama, synthu, klavijaturama i tri suradnje glazbenika sa strane, iznjedrio je minimalistički art-pop rad koji možda naoko djeluje trivijalno, siromašno i nedorađeno, pa čak i eksperimentalno, no upravo u tom grmu leži zec. Sa 6 uglavnom instrumentalnih kompozicija on jezdi melodičnim sferama popa koje transformira po svojem vlastitom nahođenju bez ikakvog silovanja prema samodopadljivoj i onoj uobičajeno zavodljivoj karakteristici klasične popularne glazbe koja vrvi od bombastičnog kičeraja i neukusa. Od samog naslova albuma kojim je uistinu pogođen sadržaj, preko naziva kompozicija koje bude mnoge pozitivne reakcije u ljudskom duhu, ovaj materijal kompletno vrvi od sjajnih estetskih atributa. Nije dovoljno samo spomenuti da se prva kompozicija zove "Na zvezdama se sećamo" (u minimalističkom elektronskom stilu John Foxxa), a posljednja "Na planetama zaboravljamo" (što već mnogo govori o težini materijala), već i da ima jedan zaista savršeni 'pop' komad "Ritual (feat. Steff)" koji djeluje, evo brat - bratu, kao da ga je napravio Mick Karn, cirka negdje između 2001. i 2004. kada je uradio dva svoja najeksperimentalnija albuma "Each Eye A Path" i "More Better Different". Istina, u ovoj pjesmi samo manjka Karnov fretless bas i onda bi bilo sve 'po propisu'. Ali i ovako je okey sa snenom elektronskom atmosferom, pozadinskim nijemim vokalom, gitarskom staccato melodijom, šturim komornim zvucima orgulja (a'la Dali's Car), hukanjem sove u loop-tehnici i razvijenom synth melodijom koja neopisivo asocira na Orijent uz prateći egzotični ritam arabeske koja u našim zapadnjačkim okvirima potpuno izlazi iz okvira pop-glazbe. Tu još valja spomenuti sjajan gitaristički valcer "Između sna i sna" koji se repetativno valja 3 i pol minute kroz psihodeliju i lagane natruhe duba (a i još koječega), te vrsnu laganicu "Minerva (feat. Nemanja Lazić)" koja bliješti noćnim pejzažom, natruhama glitcha i odličnim gitarskim tretmanom. Možebiti da će ova skladba po ritmu podsjeti na contemporary r'n'b, ali to i jest zadatak ovakvog maestra da stvori od već postojećih stilova nešto posve novo i drugačije. Nekako najtipičniji pop primjer je skladba "Agape (feat. Svarča)" sa 1/1 ritmom u kojeg je uklopljeno nekoliko breakova i slobodnih gitarskih improvizacija koje su nošene jednostavnim melodijama syntha i odlaze u fade-out.

Na svjetskoj sceni ovakvi albumi su uobičajeni, a kod nas posve netipični. Točnije da se izrazim, baš se i ne sjećam da je netko napravio nešto u ovome stilu. Instrumentalno, melodično i moderno s rafiniranom pop etikom gdje je svaka pjesma posve drugačija. Ovaj EP se može učiniti dosadnim ako recimo ne razumijete što su radili Brian Eno, zatim nekad davno u nekim acid-pop fazama Psychic TV ili pokojni Mick Karn, a može se učiniti i izuzetno pozitivnim ako glazbu slušate bez ikakvih predrasuda. Ovih 20 minuta tada može postati sjajna ambijentalna podloga za svakodnevne kućne obaveze, pa čak i onda kada jednostavno poželite da otjerate mozak na pašu. Očarava sa melodijama u eksperimentalnom izrazu s vrlo modernom produkcijom visoke kvalitete, a to će zasigurno ostaviti puno dublji trag u budućnosti nego što se danas može pretpostaviti. Avangarda, bez ikakve sumnje.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/09/2011