Priznajem, s obzirom koliko slobodnog vremena imam da sam lijen pa sam tako propustio obraditi split Dream Unending i Worma. Preporuke naravno. Ono što povezuje sve ove bendove je jedna nova tendencija unutar death dooma koja više stremi ka psihodeličnim momentima. Znam da vam moje recenzije old school death dooma vjerojatno izlaze na nos ali ovo je nešto zbilja vrijedno pažnje. Album otvara 'The plague', koja počinje furiozno i odmah se stiče dojam kako je ovdje death aspekt ipak dominantan. Sama muzika prolazi od death trioliranja do blastbeata do tupatupa deatha, pa natrag na blast sve dok ne padne u potpunu letargiju jedne industrial sekvence nakon koje slijedi teški grobarski riff iza kojeg dolazi ono o čemu sam pričao, death doom ali bez my dying bride tugaljivosti, prije bih to opisao kao uvod u neku standardnu doom stvar, a ovdje ona dolazi debelo iza pola pjesme. Sneno i psihodelično, i da je malo sporije bilo bi kao stvoreno za clean pasaž u funeral doomu koji ovdje zatvara pjesmu.

'The Rune' počinje kao truli death metal sa brutalno dubokim vokalima, nakon čega slijedi dobar bridge pa blast. Po meni bridge je mogao komotno biti uz varijacije svoj segment pjesme, no ni blast nije loš. Nakon toga dolazi slast u vidu sporog death dooma koji se razvija u ne baš nešto solažu kojoj je još najbolji dio vokalni vrisak u jednom momentu. Potom se sve stišava i iz dubina izranja brutalni death metal riff praćen blastovima i lead gitarama koje bi bile više svojstvene disonantnom blacku. Stvar završava na tom sentimentu. Zasad nisam previše impresioniran mada ima tu momenata vrijednih pažnje.

'The Magister' počinje baš kao doom stvar, i razvija se sa ovim gorenavedenim lead gitarama stvarajući pomalo jeziv ambijent. Ovdje se po prvi put primjeti ono što sam napisao pod "psihodelija". Pjesma se dalje nastavlja u nekom standardnom death doom šablonu, dok tugaljive doomerske riffove ovdje mijenja mračna klavijaturistička grandioznost više svojstvena black metalu. Nakon kratke pauze pale se blastbeatovi i death metal opet dolazi u prvi plan. Slayerovske drkajuće solaže pred kraj pjesme su totalno nepotrebne, te ju se moglo radije završiti clean ambijentalnim dijelom bez da izgubi na svojoj ekspresivnosti.

'The Scourge' je isprva disonantniji death komad, ništa posebno i ništa što već ne rade deseci puno jačih bendova. Potom slijedi blastfest u različitim inkarnacijama prije nego i ona utone u doom snenost, ali samo za kraj. Filler, ali nije loša stvar, jer ako izdržite sve ovo čeka vas jedan predivan doom pasaž praćen razvojem u čistokrvni death doom. Sami kraj jepokvaren bespotrebnim forsiranjem vokala.

'The Eye' počinje sporo i teško sa clean lead gitarom, gdje opet dolazi do izražaja taj psihodelični dio kakav je recimo Worm doveo do savršenstva. Death dijelovi pjesme koji potom dolaze pokušavaju kapitalizirati na tom sentimentu, da bi prešli u čisto disonantni death koji mene osobno ostavlja ravnodušnim. Još malo drkanja u Slayer maniri, koje prati ne baš impresivan bridge, za koji se ispostavlja da je tek uvod u kraj pjesme. Ništa posebno, doom dijelovi dobri, death dijelovi su samo tu. Album kraju privodi skladba 'The Mourning' koja nastavlja po istoj šabloni.

Za prvi album više nego dobro, pogotovo uzevši u obzir da je frontmen Matt Auxler ove godine već izdao jedan album ("FutureTorn" od Ash Prisona, onako interesantan industrial album koji biste isto mogli čekirati), no inicijalni dojam zbog kojeg sam ovaj album odlučio recenzirati se pokazao kao potpuno pogrešan. Nadao sam se nečemu poput gorenavedenih Dream Unending ili Worm, a dobio sam album ni tu ni tamo. Da je bilo više dooma i atmosfere black metala koja se sporadično pojavljuje album bi definitivno profitirao, ovako, meh. Neloše ali ništa posebno.

Naslovi: 1. The Plague, 2. The Rune, 3. The Magister, 4. The Scourge ,5. The Eye, 6. The Mourning

ocjena albuma [1-10]: 6

marko šiljeg // 16/12/2023