Dragi naši terapisti, na današnjem meniju drugi je album "Wild Beasts"-a, s kojim, kao i sa svim delikatesama, treba znati. Ukoliko pristupite pogrešno zasigurno će vam krivo sjesti, a problem je tim veći što je ovo itekako dvojbena delikatesa, pa vam "krivo sjedanje" može doći neovisno o pristupu. No otom malo kasnije, usredotočimo se prvo na one neosporne vrijednosti ovog izdanja, a njihovu osnovu čini skup sjajnih pjesama prvenstveno indie prefiksa, uz prisutno koketiranje sa pop-om, jazz-om, afro-om ili newage zvukom. Za razliku od odličnog, no ponekad nategnutog prvijenca "Limbo, Panto", "Two dancers" su kudikamo uravnoteženiji i to svjesno balansiranje logičan je rezultat glazbenog odrastanja banda. Sveprisutna višeslojnost naprosto tjera na ponovno preslušavanje, muziciranje je pametno, ideje su zrele, često originalne, dok su tekstovi s početka vrlo životni (spavanje, hrana, krađe) da bi prema kraju postepeno odmicali ka mračnijim temama i svoj vrhunac doživjeli u "Underbelly" (metaforičko umiranje od gladi). Ukratko, radi se o jednom od najboljih albuma izdanih ove godine. I tu bi svaki mačo muškarac trebao stati, jer sad dolazimo do onog "dvojbenog" i "delikatesnog" dijela koji će osjetljivima uzrokovati crijevnu virozu. A ona je uzrokovana vokalnom interpretacijom Hayden Thorpe-a (gitara/vokal) koji uz Ben Little-a (gitara) predstavlja osnivača banda (ostatak čine Tom Fleming (Bas/vokali) i Chris Talbot (bubnjevi/vokali)).
E pa što je toliko sporno u toj interpretaciji? S dužnim poštovanjem na raspon i tehniku pjevanja, te izgrađeni tremolo, već činjenica da Hayden većinu vremena provodi "u falsetu" za neke predstavlja kamen spoticanja. Pa što onda, navikli smo na to još tamo od ("Beach Boysa" preko "Bee Gees"-a na ovamo) logičan je odgovor. No ukoliko falsetu dodate hiperekspresivnost, gotovo teatralnost, uz boju glasa koja je neosporno metroseksualnija od Anthony-ja, dramatičnija od Carey Mercera ("Frog Eyes"), na trenutke iritantnija od Dan Bejar-a ("Destroyer"), a opet doseže vrhunce kao i alpinisti na putu po himalaji, dolazimo do osnovnog problema i razloga zašto ovaj album mnogi ne bi slušali u autu uz otvoreni prozor. Jer ma koliko slobodoumni bili, ma koliko shvaćali moderna vremena, ipak nam želudac govori da nešto nije kako bi trebalo biti. Poslušajte samo ono "Watch me!" u "All the kings men" ili cijelu "When I'm sleepy". I zato možda i najbolje zvuče one pjesme (npr. "Two Dancers") gdje je Hayden povučen u background, a istaknut gitarist vrlo "pristojnog" glasa - Tom Fleming, pa se takav način logično nameće kao moguće rješenje problema u budućim ostvarenjima.

(Ponavljam) ukoliko problem uopće postoji, jer živjeti danas i biti dio novog svjetskog poretka uključuje svu moguću toleranciju koju možemo dati. I to je put kojim, ukoliko nismo, moramo krenuti. Osim ako sve nije krenulo u majčinu. Živi bili pa vidjeli.

ocjena albuma [1-10]: 9

danko // 03/11/2009