Vrlo mladi emo-metalcore band iz San Diega se baš i nije pretrgao da objavi neku biografiju i portret, ali zato ima veoma dobru glazbu. Bez obzira na podatke za kojima žudi rock kritika, riječ je o vrlo dobrom melodičnom albumu koji ima otprilike slične smjernice poput banda Ligeia koji je paralelno objavio album "Bad News", također za Ferret Music. U relacijama rocka ovo je pop-metal s elementima post-hardcore stila koji provlači bitne osobine Faith No More, Deftons i cijele grunge struje od Alice In Chains, Soundgarden, Pearl Jam do Incubus i sasvim drugačijih Ligeia, ali baš je upravo draž u tome što se ovaj sastav na organski način dotiče glavnih osobina ne baš starih tekovina u modernom izrazu što je znameniti korak naprijed. Zvuk im je odličan, vokal Matt Geisea neodoljivo podsjeća na Mike Pattona iz Faith No More i posve je jasno da se rodila nova generacija koja u undergroundu kuca na velika vrata oponašajući svoje uzore iz '90-tih.
Prije svega, ovo je vrlo dobar album koji je lišen klasičnih svojstva metala (za metal ih vežu jedino gitarski riffovi i povremeni crust vokali), a sav svoj naboj Lower Definition baziraju na melodiji i vrlo dobrom vokalu kojeg ću u nekim posve drugačijim paralelama povezati kao David Bowiea i Bryan Ferrya koji su utjecali na cijeli niz pjevača new-wavea poput još uvijek aktivnih David Sylviana, Dave Gahana ili Mladen Puljiza. Dobro, Lower Definition zasigurno nisu odrasli na Bowieu i Ferryu, niti na Black Sabbath, ali su odrasli na Faith No More, Deftons, RATM, Limp Bizkit... te su taj stil razradili veoma pomno u svojim tinejdžerskim danima uživljavajući se u svaku scenu o kojima su ovi bandovi govorili. Njihov debi bio je EP "Moths" pun čiste emocije kojeg imaju tek rijetki obožavatelji, a ovaj album je nastavak njihovog vrlo dobrog starta.
Album traje uobičajenih 44 minute i donosi jednostavne nu-metal melodije od kojih je nekima već možda postalo zlo zbog korištenja brzih i laganijih tempova, ali se jedno mora priznati - gitarist Eddy Marshburn i vokal Matt Geise su odlični. Da ne izostavim bubnjara Stefan Tolera koji zna zalupati čekičarski ritam, otići u elegiju rocka i vratiti se u svijet Metallice i Soundgarden bubnjara Mat Camerona kojeg ja osobno smatram jednim od najboljih majstora bubnjarske palice u ovom fahu glazbe. Priča albuma i nije osobita budući da se radi o debiju i tu se baš nisu iskazali premda su ga objavili za ovako značajnu etiketu (www.feretstyle.com) koja se trudi isporučiti što više novih i modernih imena, ali je zato glazba koju Lower Definition prikazuju na albumu odriješiti nu-metal s odličnim i upečatljivim vokalom. Publici nu-metala sigurno ništa ne predstavlja prvi album Japan iz 1977. i cijela karijera pjevača David Sylviana, ali ovaj momak na vokalu ima sve predispozicije da jednog dana preraste svojeg idola Mike Pattona i postane tiha, ali vrlo popularna i omljena vokalna zvijezda.
Ništa nisam rekao o pjesmama... Sve su to skladbe koje imaju svoj kombinatorski metal sistem s uobičajenim prelamanjima ritmova od death do drone/black metala, ali imaju sjajnu pop-crtu da budu pristupačne prosječnom slušatelju metala. Da se negdje u mp3 juke-boxu pronađe uvodna "To satellite", "Miami nights", indie-rockom inspirirana "The choreographer" ili "If we speak quietly", samo bi analfabeta preskočio ove pjesme.
Band još nema svoju izgrađenu sliku, ali ima odličnog pjevača, gitaristu i bubnjara.
Od ovoga se vrijedi nadati da će u budućnosti napraviti nešto daleko vrijednije. Treba se nadati da im ovo nije vrhunac karijere. Bilo bi šteta za ovakav spoj glazbe koju rade...

Naslovi: 1.To satellite, 2.The ocean, the beast!, 3.Miami nights, 4.The choreographer, 5.Versus Versace, 6.Pueblo cicada, 7.His silent film, 8.The ventriloquist, 9.If we speak quietly, 10.The weatherman, 11.Namaskar

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/09/2008