S prve tri pjesme, koje su najbolji trenuci ovog benda u karijeri, može se pomisliti da je riječ o najnovijim zvijezdama sveprisutnog hype-a post-hardcore/metalcore stila. Ali nisu. A zbog fantastičnog vokala Matt Geisea bi trebali biti...

Lower Definition iz San Diega imali su 2008. simpatičan debi album "The Greatest Of All Lost Arts", odradili su američku turneju sa Dance Gavin dance i A Static Lullaby, a onda su se početkom 2009. raspali. Otišli su Valentino Arteaga (današnji bubnjar Of Mice & Men) i Stefan Toler, te se sve činilo da će bend ostati samo u sjećanju malenog kruga poklonika njihovog tadašnjeg underground metalcore/nu-metal/post-hardcore stila.

Svega nekoliko mjeseci kasnije, frontmen Matt Geise i osnivač Eddy Marshburn (gitara) okupljaju novu ekipu sa Michael McCulloughom (bas), Willie Caldewellom (gitara) i bivšim članom Destroy The Runner, bubnjarom Chad Ackermanom. Prvo je snimljen novi demo materijal kojeg su stavili na myspace stranicu, a onda ih je napustio Ackerman i došao je Korey Severson, te su s novom postavom i s novim repertoarom usviravali materijale kroz dvije kraće turneje sa Gwen Stacy i Conditions. Svjesni da su izgubivši ugovor sa Ferret Music Records ponovno u poziciji početničkog benda, ovaj novi EP "The infinite et cetera" su plasirali kao d.i.y. izdanje putem bandcamp stranice po prihvatljivoj cijeni od 5 dolara (oko 36 kn). Evo, kako pokazuje njihova skoro desetogodišnja karijera, bend izgleda da služi samo kao privremeno ugibalište nekim glazbenicima koji u nedostatku 'pravog benda' ulete s kratkotrajnim aranžmanom. Nevjerojatno, ali do sada je kroz bend prodefiliralo 19 muzičara i sad bi se moglo pomisliti da je ovo sve jedna velika papazjana i čušpajz kojekakvih stilova, utjecaja, promašaja, doprinosa i iznosa pojedinih ex-članova, ali brus. Unatoč stalnim promjenama članstva, rezultat ovog EP-ija je iznenađujuće dobro održavanje zacrtanog stila kojeg su podigli na znatno višlju kreativnu razinu. Mnogi bi pomislili budući da se radi o d.i.y. izdanju da je to neko tamo trećerazredno ostvarenje benda na klimavim nogama, ali malo sutra.

Snimak prvih triju pjesama je odličan (vau!), Geise na vokalu fantastičan, sve više i više nalikuje na Mike Pattona, može mu biti najdostojniji 'sounds-like' dvojnik prilikom nekog konkursa ili audicije, a pjesme su prava pravcata poslastica. Raskošni gitaristički tretmani, puno različitih tehničkih detalja koji vararaju na razmeđi post-hardcorea i metalcorea, a zvuk fantastično prilagođen. Mada su sve ovo prilično žestoke pjesme, gitare su veoma fino usaglašene. Nema onih ubitačnih visokih registara koji paraju uši svojim distorzijama, death/black-metal konotacije i ona nesnosna pedaliranja su nestali, screamo growlanje je svedeno na minimum, a u svem ovom kolopletu s podosta breakova i razbijenih tempova, osnovno pravilo 'dobre' pjesme je ispoštovano. Oni su kao malo koji bend koji petlja sa metalcoreom ostali vjerni melodiji i pjesmi koju izvlači uistinu fantastičan vokal Matt Geisea. Mislim, to je nevjerojatno da je bend s ovakvim vokalom još uvijek tamo u nekakvoj općinskoj, valjda zadnjoj petoj-šestoj ligi kvarta iz San Diega koji životari žicajući za pivo i pljuge ispred nekakvog njihovog konzuma, mercatora, lidla ili kauflanda.

Prve tri stvari "Cars", "Drugs" i "Television" su, nema se šta filozofirati - sjajne u svim pogledima. Upravo opisuju bijedni život prosječne američke polusirotnje koja žudi i vapi za svime i svačime otprilike kao i mi ovdje na opustošenom i opljačkanom Balkanu. Pri tome se Geise na vrlo fin, ciničan i sarkastičan način obračunava sa snobizmom, bezazlenim marionetama koje misle da su nešto, a u principu su golaći bez ikakvog društvenog pedigrea, pa onda metaforički uspoređuje život sa halucinacijama poput narko ovisnosti, a naposljetku prikazuje i onaj imaginarni život nametnut kojekakvim televizijskim zabludama o celebrityijima, izvještačenim facama ispred kamera i temama kojima obiluju 'žuti' mediji. Preostale dvije pjesme "A pending dui" i "Kobe grip" su daleko slabijih tehničkih performansa budući da su to snimci koji su nastali u vrijeme one kratke faze rada s bubnjarem Ackermanom. Nisu pročišćeni i to im je jedina mana.

Na svih ovih 5 pjesama je provedena odlična instrumentalizacija, mnogo filanja gore-dolje, eksplozivnosti s bogato usaglašenim riffovima i različitim gitarskim intervalima, te se uočava da je sastav bez obzira na sve one personalne izmjene veoma inteligentno poštelan na, usuđujem se reći, pa najmoderniji post-hardcore stil s metalcore tehnikom. Aranžmani su uistinu posebni i u tančine prate Geiseovu priču. Eksplodiraju točno tamo gdje trebaju, rasplinjavaju se u ambijente, patetične momente, pa zakuhaju kojekakve složence... Ali baš u stopu prate priču. Ma, nema šta nema.

Da skratim, Lower Definition su sjajan primjer benda kojemu umjetnička sloboda pršti na sve strane i nije mu ograničena nekakvim izdavačkim diktatima 'ovo trebate izbaciti, ovo morate ubaciti' i sličnim bedastoćama. Kreativnost im je posve slobodna i sad bez obzira na sav ovaj hype kojeg prati nevjerojatna popularnost metalcore/post-hardcorea u Americi, oni se svojom specifičnošću i originalnošću uzdižu na sam tron. Pa čak i ispred August Burns Red. Posve su drugačiji, senzibilniji, daleko mekši i bez ikakve sumnje, originalni.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/07/2011