Stari poklonici sympho/progressiva iz 70-ih jako dobro pamte upečatljivo sugestivan vokal Peter Hammilla i uvijek 'leteću' kompaniju. Po peti puta su se okupili (još 2005), a ovo im je treći povratnički album. Najpristupačniji do sada.

U općoj poplavi povrataka i reuniona mnogih popularnih, razvikanih, a i manje značajnih imena, gotovo da se nije niti primjetila ponovna aktivnost Van Der Graaf Generator, benda prvotno iz Manchestera (a kasnije iz Londona), koji je obilježio najvažnije razdoblje sympho/ progressive rocka '70-ih. Veoma hvaljeni od kritike, bend se nikada nije uspio komercijalno afirmirati, pa su mnoge trzavice unutar postave često uzrokovale ozbiljne potrese i brodolome. Bend se čak četiri puta razilazio i ponovno okupljao, no svoje međuljudske nesuglasice nikada nisu ispoljavali na vlastitoj glazbi, pa su im albumi u nekoliko navrata svrstavani među najbolja britanska ostvarenja godine po mišljenju kritičara. Međutim, nevjerojatno je da su do dana današnjeg ostali praktički na statusu kultnog underground benda koji balansira na samoj margini scene. U vlastitoj domovini su prodavali mizerne tiraže, no u Italiji su tokom 70-ih bili zvijezde poput Pink Floyd, Led Zeppelin i The Rolling Stones gdje im se album "Pawn Hearts" (1971) nalazio na vodećoj poziciji najprodavanijih ploča puna 3 mjeseca. Instrumentalni singl "Theme one" skinut s njega u produkciji George Martina (najznačajniji producent The Beatles) bio je također talijanski hit no.1, dok u Britaniji nije došao niti na oficijelni top-100. Bend je osnovan 1967. kada su Peter Hammill (vokal, gitara, a kasnije i klavijature), Nick Pearne (organ) i Chris Judge Smith (bubnjevi, duhački instrumenti) bili studenti, a ime su uzeli po nepravilnoj lingvističkoj varijanti generatora za statički elektricitet koji se originalno zove Van de Graaff generator. Nakon samo godine dana koju su obilježili jednim blues-jazz demo ostvarenjem bend se po prvi puta raspada, a potom 1969. na nagovor managera Tony Stratton-Smitha se ponovno okuplja, ali samo sa Hammillom iz originalne postave. Novopridošli multiinstrumentalist Hugh Banton se specijalizirao samo za organ, bas pedalu i bas gitaru, dok je trećim članom postao bubnjar Guy Evans. Iste godine je potpisan ugovor sa Mercury Records, te je izgledalo da će nakon još nekoliko demo snimaka i iznenađujuće uspješne britanske turneje bendu krenuti u izuzetno povoljnom smjeru. Međutim, nakon prvog singla "People you were going to" s odličnom b-stranom "Firebrand" objavljenim početkom 1969., iz Mercury Records su stigle negativne reakcije da materijal nije dovoljno komercijalan, te su željeli kompletan bend pretvoriti u studijske session muzičare koji će služiti samo za odrađivanje usluga nekim drugim bendovima i izvođačima. Zbog toga su potpisani zasebni ugovori sa svakim od članova, a materijal kojeg je Hammill pripremao za svoj prvi solistički album samo je zbog činjenice da su na njemu gostovali članovi Van Der Graaf Generatora u posljednji je trenutak ipak potpisan kao debitantsko djelo benda. Album "The Aerosol Grey Machine" (1969) sa psihodeličnim strukturama protkanim jazzom, klasičnom glazbom i vrlo mističnim i mračnim tekstovima je pokupio odlične kritike, ali na tržištu je bio potpuno bezuspješan. Njihov manager Stratton-Smith osnovao je etiketu Charisma Records, te je bend u naredne dvije godine objavio tri posve različita albuma koji su odudarali jedan od drugoga, a na "H To He, Who Am The Only One" (1970) im je gostovao Robert Fripp (iz King Crimson), tada jedan od najboljih i najoriginalnijih mladih britanskih gitarista. Bend se nakon intenzivnih turneja kao potpuno bezuspješan i bez ikakve zarade rasturio po drugi puta 1972., a njegovi članovi su počeli raditi na samostalnim karijerama. Usput, Peter Hammill je od tada sve do 2009. objavio točno 30 studijskih albuma, a od 1992. vodi svoju privatnu diskografsku etiketu Fie!

No, kako nikome od njih nisu cvale ruže niti na solo frontovima, saksofonist i flautist David Jackson je ponovno okupio bend 1975., te je sa Bantonom, Evansom i Hammillom u roku od samo 2 godine realizirao 4 ponovno različita albuma, jedan dvostruki živi zapis i dva singla. Njihov povratnički britanski koncert sredinom 1975. u Victoria Palace Theatru je dočekan sa ogromnim oduševljenjem. Novi albumi su varirali od sympho/progressive-rocka sve do folka, eksperimenata i klasične glazbe, a kako niti ovaj put nije bilo apsolutno nikakvog tržišnog rezultata u Britaniji, sastav se razišao po treći puta početkom 1977. Samo nekoliko mjeseci kasnije umjesto Bantona i Jacksona dolaze Nic Potter (bas), Charles Dickie (violončelo) i Graham Smith (električna violina), no nakon odrađene promotivne turneje za album "The Quiet Zone/ The Pleasure Dome" (1977) na kojoj je snimljen prvi živi rad "Vital" u obliku dvostruke LP ploče, bend se 1978. razilazi po četvrti puta. Posljednji zapis "Time Vaults" objavljen je kao audio kaseta 1982., a sadržavao je neobjavljene snimke iz perioda neaktivnosti (1972-1975). Interesantno je da im je povratnička turneja po Italiji 1975. protekla u izrazitim gužvama, neredima i sveopćem kaosu kojeg su prouzrokovali njihovi razjareni obožavatelji u sukobima sa policijom.

25 godina kasnije, 2003., po prvi puta su se na pozornici zajedno pojavili Banton, Evans i Jackson na poziv Hammilla da sudjeluju u izvedbi stare Van Der Graaf Generator kompozicije "Still life" iz 1976. po kojoj je prozvan jedan od tri posljednja albuma. Kroz niz kompromisa, diskusija, popuštanja pred autorski najjačim kreacijama Hammilla, odlučeno je da se bend ponovno aktivira, te je 2005., punih 28 godina od posljednjeg studijskog albuma "The Quiet Zone/ The Pleasure Dome" osvanuo povratnički, deveti studijski rad "Present". Bio je to vrlo čudan dvostruki album; prvi cd je pjevan s relativno prihvatljivim progressive/art-rock pjesmama, no drugi je obilovao sa 10 veoma neobičnih instrumentala koji su varirali od free-jazza s rock predznacima sve do krajnje lucidnih eksperimenata punih solo izleta u kojima naoko nitko nikoga nije pratio šta tko svira.

Hammill je prilikom ovog petog okupljanja izjavio da više apsolutno neće pucati na nikakav hit ili komercijalni materijal jer se bend ionako razilazio i gložio upravo zbog neuspjeha, već da će stvarati onako kako u datom trenutku osjećaju. Njihova glazba i stil su izuzev nevjerojatne popularnosti u Italiji okupljali samo kultno sljedbeništvo, a kako ipak nisu bili u konačnici zadovoljni sa klasičnom postavom, svoj naredni album "Trisector" (2008) su napravili kao trojac bez duhača Jacksona. Glazbeno, ovaj rad je kao nikad do sada u njihovoj karijeri bio prvenstveno naslonjen na Hammillove melodije i linije njegovih klavijatura, dok su Banton i Evans praktički samo služili kao pratnja kojoj je ograničen radni prostor bez ikakvih većih izleta u solističke dionice. Činilo se da se Van Der Graaf Generator pretvorio u solistički Hammillov projekt, no zato je album dao nekoliko vrlo konkretnih i čvrstih progressive-rock kompozicija sa nabrijanim gitarama i veoma plesnim tempom ("The hurlyburly", "Interference patterns", "Drop dead", "We are not here"...).
Paralelno su se također posvetili i koncertima, pa su između albuma realizirali dva živa zapisa "Real Time" (2007) i "Live At The Paradiso" (2009), te su održali kraću turneju po Americi, prvi puta nakon pune 33 godine! I tako se došlo do ovog, zvanično 11. studijskog albuma koji je opet nešto sasvim drugačije u njihovom opusu i teško ga je konkretno definirati u par riječi. U glazbenom pogledu je od svih dosadašnjih radova s najviše 'pop' elemenata, ali to samo tako izgleda na površini, dok je u svojoj suštini opet jedno vrlo kompleksno djelo koje na svu sreću nije kao prethodni "Trisector" vođen u prvom Hammillovom licu. Banton i Evans su se sasvim dovoljno razmahali sa svojim dionicama na bubnjevima, gitarama, organu, bas pedali i bas gitari, tako da u kolopletu sa Hammillovim prepoznatljivim vokalno - instrumentalnim zahvatima funkcionira kao kompletno djelo benda koji zajednički radi poput kreativne mašine. Album u gotovo niti jednom momentu ne zvuči kao djelo glazbenog trojca. Bogata i slojevita glazbena građa s mnoštvom različitih zvučnih tretmana, osobito onih na klavijaturama (efekti ksilofona, marimbe, vibrafona, piana, klavira, syntha, mooga, klavičembala, cimbula...) navodi na postojanost aranžmana orkestriranih za barem 5-6-7 paralelnih instrumenata u koje su ponekad uključeni i prateći vokali, a sama uobičajena progressive struktura s kompleksnim kompozitorskim zahvatima dovoljno govori u prilog da se Hammill i ekipa čvrsto drže svojih standardnih načela od kojih ne odstupaju niti milimetar.

Druga, daleko enigmatičnija stvar su veoma čudni tekstovi koji se tematski odnose na vrijeme, životne peripetije, te matematičke formule i teoreme. Možda su oni samo lukavo sofisticirani obol na bivšeg Jaxona (nadimak David Jacksona) koji se nakon odlaska iz benda po prvi puta u životu zaposlio u svojoj profesionalnoj struci? Jaxon se naime sa svojih 60 i kusur godina konačno zaposlio kao učitelj matematike u osnovnoj školi. Možda mu ekipa ovim putem poručuje da se tog zanata trebao prihvatiti prije, a ne tek sada kada je gotovo starac pred penzijom...

Album započinje baladičnom "Your time starts now" i vjerojatno je Hammillova posveta njegovom narušenom zdravlju u posljednjih nekoliko godina kada postaje svjestan da mu počinje otkucavati biološki sat. Srećom, on se, kako sam tvrdi, oporavio. Sljedeća "Mathematics" je neka čudnovata jednadžba 'e = snaga, vrijeme, pi + 1 = 0/ e = snaga, vrijeme, pi = - 1'. Šta to točno znači, vjerojatno znaju Hammill i Jaxon... "Highly strung" je jedna od popisticiranih pjesama, no miljama je daleko od nekakvih plitkih brit-pop muzičica koje skreću u bljutavi mainstream. Pjesma je duboko autobiografska, skoro je Hammillova recitacija u kojoj se predstavlja kao čovjek koji je u opasnosti da izgubi vitalne motoričke sposobnosti u strahu od infarkta. Onda dolazi "Red Baron", jedan od dva instrumentala u kojima se doslovce može 'mozak pustiti na pašu', a nakon toga slijedi pravi progressive pogodak "Bunsho" s veoma zagonetnim tekstom. Da li Hammill u njemu suprostavlja slušatelja svojoj umjetnosti kao suhoparnog ili uzvišenog protagonista, teško je reći, no naime refren 'I can't see my stream' sofisticirano dočarava autorsku punoću pred kojom bi i Peter Gabriel u svojim najkreativnijim danima pokleknuo. Za istinske ljubitelje Van Der Graaf Generator, najupečatljivija je skladba "Snake oil" sa svim potrebitim elementima ritmičkog majstorstva, nostalgičnih Hammond orgulja i epskim stihovima, a sve su to uspjeli nagurati u nešto više od 5 minuta. Drugi instrumental "Splink" dođe kao eksperimentalna tema s laganom slide-gitarom, razbijenim ritmovima i disharmoničnim Hammillovim efektima klavičembala, nekakvih samplova i čudnih zvukova, što je u principu ostatak onog neobičnog drugog cd-a "Present" iz 2005. U još jednoj autobiografskoj poemi "Embarrassing kid" koja i nije lirski baš najspretnije koncipirana, štoviše čini se da je najbanalnija na albumu, gitare u kontekstu sa vrlo neurednim ritmovima dovode skoro do opće zbrke, no zato lagana, poluakustična "Medusa" vraća stvari na pravo mjesto sa fino dizajniranim minimalističkim ambijentima i dinamičkim aranžmanom. "Mr.Sands" je opet neka čudna posveta kazalištu kada najavljivač izlazi na pozornicu i izvještava auditorij da je buknuo požar i da će se svakog trenutka oglasiti alarm, no da nema mjesta panici. Ali stih 'Mr.Sands je u kući, uzbuna je u stajama' itekako zabrinjava da je došlo vrijeme za definitivno dizanje sidra i odlazak. U svakom slučaju i ovo je još jedna od metafora koje se odnose na približavanje treće životne dobi, a Banton koji je ovdje svirao klavijature zvuči poput ELP (naravno, Emerson Lake and Palmer) iz najboljih sympho/techno-rock dana. Kada bi se tražio idealan singl, uz već spomenuti "Highly strung", tu je nevjerojatno diskoidna "Smoke" na koju se komotno može plesati uz pripadajući funk naboj. Međutim, s druge strane, tekst pjesme nije ni malo banalan, već je prilično razočaravajuća i zabrinjavajuća priča sa sociološkog aspekta kojeg je posljednje decenije uzrokovao internet sveopćim otuđenjem od stvarnosti. Na sve to dolazi pretposljednja "5533" koja je opet neka nova matematička zavrzlama o brojevima, ali za točno dešifriranje ovog koda, trebalo bi uključiti maštu i mnogo analizirati... Posljednja "All over the place" je prilično tužna priča o izgubljenom identitetu i životnom razočarenju u vrlo mirnoj glazbenoj gradaciji gdje su različiti tretmani klavijatura dobili svu svoju priliku da se potpuno iskažu, ali ovakva turobna i neoptimistična tema zasigurno nije ohrabrujuća završnica albuma. Kao da Hammill sabija sav svoj život u 6 minuta i preko svih ovih metaforičkih stihova kaže kako ga je profućkao na glazbu snimivši što solo, što sa bendom, a što u različitim kolaboracijama preko 60-tak albuma od kojih je tek samo zahvaljujući suradnji sa Peter Gabrielom (bio mu je prateći vokal u hitovima "Shock the monkey" i "Digging in the dirt") osjetio onaj trenutak koji ga je odvojio od marginalnosti. Nešto poput nagovještaja vlastite smrti kada se, kako predaja tvrdi, čitav život odvrti u par momenata. Nija valjda da Hammill predosjeća skori odlazak?

Inače, "A Grounding In Numbers" je daleko najkreativniji rad od ova tri povratnička albuma, a ipak poprilično daleko od njihovih najboljih "Pawn Hearts" i "Godbluff". Starinski zvuk su sasvim solidno prilagodili novijim tehnikama, tekstovi su unatoč svemu navedenom, ipak manje zamršeniji nego li u 70-im, a općeniti dojam je da bend želi zvučati pristupačnije i ne toliko zavrzlano kao nekad jer su i sami svjesni činjenice da danas u 21. stoljeću više nema mnogo ljubitelja klasičnog progressiva. Međutim, teško je očekivati da bi publika koja je progressive-rock u zadnjih desetak-petnaestak godina prihvatila isključivo zahvaljujući bendovima poput Radiohead, Muse, pa i Pain Of Salvation mogla, željela, istinski htjela shvatiti i prožvakati Van Der Graaf Generator. Razlike su ipak ogromne i skoro nepremostive u generacijskom srazu između ovih djedova i nove publike u kojoj većina još nisu niti postali roditelji.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/07/2011