Evo još jednog, sasvim neočekivanog reuniona. Hanin Elias i pokojnog Carl Cracka više nema, ovdje su samo Alec Empire i Nic Endo pojačani CX KiDTRONiK-om, a praše i dalje elektronski hardcore, no daleko smireniji i plesniji nego li prije petnaestak godina.

Nekome reunion ovog berlinskog electro/techno-hardcore benda ne znači ništa. Nekome je bespotreban. A nekome znači više od vlastitog ponosa.

Podsjetimo, ATR su nakon početne neuspješne avanture sa Phonogram Records za koje su objavili singl "ATR (Atari Teenage Riot)" i EP "Kids Are United" (oba 1993) pokrenuli vlastitu etiketu Digital Hardcore Recordings sa čijim su imenom dali definiciju cijelom žanru. Njihova elektronska hardcore glazba puna techno-gabber ritmova, ravea, noisea, industriala, metala i punkerske žestine s odriješitim tekstovima koji su frcali političkim, antifašističkim i anarhističkim temama odjeknuli su s veoma kompromitirajućim feedbackom u jeku najveće techno i rave groznice sredinom 90-ih. Kao idealni katalizatori između mainstreama i undergrounda stvorili su zaseban ogranak spajajući cijelo brdo stilova mnogo konkretnije od samih početnih žanrovskih karakteristika. Digital hardcore, a katkad zvan i cyberpunk često se povlačio kao blesav pojam s kojim je povezana i jedna kraća faza Billy Idola, te nekih sasvim slučajnih prolaznika koji sa stilom nisu imali ništa zajedničko, no gledano iz kuta ATR, dva elementa su savršeno dobro kompresirana - hardcore deračina i oskudni plesni techno-industrial sa čestim eksperimentima. Stvorili su agresivni elektronski plesni žanr, objavili tri studijska albuma, jednu odličnu kompilaciju "Burn, Berlin, Burn" (1997, Grand Royal), te tri zvanična live albuma i 2000. se razišli shvativši da je to optimalno bilo sve što su mogli dati. U komercijalnom pogledu su bili potpuno bezuspješni; čak je razočarala i njihova suradnja sa Asian Dub Foundation na split singlu "Paranoid/ Free Satpal Ram" (1997, Damaged Goods). Njihov glavni vokal MC Carl Crack umro je 6.IX 2001. nakon predoziranja, a ostatak benda se posvetio solo karijerama.

Reunion se zbio sasvim slučajno nakon što je Hanin Elias ujesen 2009. predložila Alec Empireu suradnju za nekoliko koncerata budući da joj je radio produkciju nekih pjesama za njen debi album "No Game, No Fun" (2002) kojeg je objavila za vlastitu etiketu Fatal Recordings koja se specijalizirala samo za ženske izvođače. Vidjevši na tim koncertima da još uvijek postoji kemija, a i interes publike, Alec početkom 2010. okuplja ATR s namjerom da održe samo nekoliko koncerata. Međutim, sjajan feedback koji je navodno bio puno bolji od onog u 90-im natjerao je bend da nastavi s koncertima, a Hanin je definitivno odustala od zajedničkog rada ponukana nekim ne pretjerano lijepim uspomenama kada se između ostalog morala tući sa raskalašenom i razjarenom publikom. Od stare postave jedino se pojavila Nic Endo koja je sa ATR od 1997., a novim vokalom je postao MC CX KiDTRONiK. Povratnički singl "Activate!" objavljen je u jesen 2010. i odmah je u startu pokazao da će novi zvuk biti daleko smireniji i jednostavniji, ali opet s druge strane kompleksniji i izrazito komercijalniji. Uostalom, Alec i Nic su u proteklih desetak godina poprilično izmjenili svoja glazbena shvaćanja, te su odlučili da povratnički album ne smije i ne može biti onaj strahovito manijakalni i agresivni gabber koji je bio nošen adrenalinom raznolike sintetike i opijata, raznovrsnih zvučnih eksperimenata i nekih, još dan danas posve nerazjašnjenih izleta u nevjerojatno ludilo. Stoga album starim fanovima može doći samo tek kao sjetan podsjetnik da ovaj ATR definitivno više nije što je nekad bio. Ritmovi su daleko usporeniji, nema više ultrabrzih i mahnitih hardcore/thrash tempova, produkcija je sasvim drugačija, više ne koriste stari Atari ST kompjuter, a naposljetku nema više niti onih ekscentričnih eskapada pokojnog MC Cracka.

S druge pak strane, svi ovi elementi i dalje postoje u njihovom zvuku, ali ovaj puta su daleko zrelije i smišljenije iskorišteni. Da li sa željom da konačno barem malo osjete slast komercijalnog uspjeha ili samo zbog pomaknutog vremenskog odmaka da se ne vraćaju na ono što su prošli, pokazati će vrijeme.

Kako god, ovdje je 10 pjesama, ne toliko moćnih i agresivnih, ali sasvim upečatljivih da se može barem malo osjetiti djelićak one stare iskre. Kao prvo, novi vokal CX KiDTRONiK idealno sjeda po boji i glasovnim manirima (uglavnom u hip-hop segmentu), no on ni izdaleka nije onoliki otkačeni šizofrenik poput MC Cracka, dok je Nic i dalje ostala tu kao nadopuna sa ciktavim dionicama a'la najotkačenijih Kate Pierson i Cyndy Wilson iz The B-52's. Drugo, svi vokali su čisti, uglavnom nema nikakvih auto-tune efekata, distorzija i vokodera. A treće, sav zvuk sve više pokazuje karakteristike EBM i industriala (pa i housea) s vrlo malo hardcore etike. Alec se u nekim skladbama postarao za ambijentalnost i lakše ritmove (d'n'b/house "Shadow identity"), tako da niti u najbržim tempovima ne doseže onu frenetičnost kakvom su isijavala prva tri albuma. A jedine od takvih bržih stvari su "Codebreaker feat. Steve Aoki" i "Re-arrange your synapses" koje tek djelomično podsjete na staru šizoidnu electro-punk iskru. Neke kompozicije mogu odlično sjesti na plesni podij uz recimo repertoar Cabaret Voltaire, D.A.F., Nitzer Ebb ("Digital decay", "Collapse of history"), a neke su stvorene da idealno pokriju onu ogromnu rupetinu na relaciji Rage Against The Machine - Nine Inch Nails. Tome odgovara odličan broj "Black flags" u iznimno tromom disco tempu sa samplovima gitare Tom Morela iz pjesme "Testify", te vrlo žestok komad "The only slight glimmer of hope" koji zvuči kao crossover Prodigy križanih sa metalom. Novosadski DreDDup nije daleko od ovoga, tako da uistinu nije nikakvo pretjeravanje kada je američki izdavač dPulse ocjenio da bi upravo Novosađani mogli biti ovogodišnji svjetski top-5 u industrialu.

E, sad naposljetku, šta je onda ostalo od starog ATR? Uz neke prepoznatljive stilske elemente sa ne prečestim uzvicima 'atari teenage riot' koje je nekad MC Crack znao izvikivati do iznemoglosti, praktički jedini duh starog ATR je punkerski političko-društveni angažman u tekstovima s kojima je pokrivena cijela domena i opravdanost revitalizacije benda. I dalje je to odriješiti poziv na pobunu i svjesne promjene glede neuredne svjetske situacije u koju je kroz tekstove unjeta i određena količina emocija koja je ponekad premračno opisana, primjerice u drugom singlu "Blood in my eyes". Naslovna kompozicija "Is this hyperreal?" posve odudara od čitavog zvučnog koncepta; u njoj je Alec Empire ugradio najoriginalniji pečat albuma sa eksperimentalnim electro-industrialom negdje otprilike na razmeđi Throbbing Gristle i Coil.

Palac gore ovom povratničkom albumu daje vokalni doprinos Nic koja je napravila veliki korak naprijed s najboljom interpretacijom do sada, kao i posve jednostavni, sasvim razumljivi tekstovi, te činjenica, da ako se 'progleda kroz prste' kako su nam ATR uistinu manjkali cijelo desetljeće u kojem nismo dobili nikakav iole konkretan i značajan buntovnički industrial album na svima dostupnoj, da ne kažem komercijalnoj razini. A to što više nisu striktni digital hardcore, već elektronski industrial, uistinu ne treba zabrinjavati. Ovo je za povratak među žive definitivno najbolja moguća opcija.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/06/2011