Album godine! Da je pravde, SCH bi imao popularnost i rejting u rangu Kičme i nekadašnjeg Laibacha, odnosno veliki kultni status. S novim albumom su ponovno osvojili novi vrhunac.

Svakim albumom SCH, odnosno Teno, postavlja neke nove standarde za koje se čini da ih na idućem albumu neće moći dosegnuti. I svaki put mu uspjeva da nadmaši prethodni rad i da pri tome napravi korak dalje.

Možda se nakon sjajnog albuma "Dance" (2007) očekivalo da će Teno zaglibiti sa technom, EBM i elektronikom, ali nakon četiri prilično duge godine diskografske neaktivnosti kakva je jedino bila opravdana u ono teško vrijeme 90-ih (zbilja Teno šta te nije bilo ovako dugo?), došao je 12. studijski album, izgleda, nakon mnogih kompozitorskih kompromisa. Veoma proračunato, Teno je ovdje zaigrao ponovno na novi potez s kojime opet dokazuje zašto je najbolji i najoriginalniji autor BiH u pogledu alternativne scene, mada se to što on radi već dulje vrijeme ne može zdravo za gotovo shvatiti samo kao alternativa, već kao umjetnost koja je izašla iz okvira undergrounda.

Na trenutak ću preskočiti glavni dio albuma jer je Tenovu pozornost zaokupila čista umjetnost koja je podarila dva fantastična komada kakve do sada nikad nije napravio. Riječ je o iznenađujućim obradama Vivaldija i Parrisotti/ Pergolesija, kompozitora klasične glazbe od kojih vjerojatno mnogi znaju samo za prvonavedenoga, no okey… Da ne bih ispao neki mulac, pozvao sam susjedu 'na analizu' koja je akademski obrazovana glazbenica da mi pojasni šta je to napravljeno, a ona kada je čula album rekla je 'ovo mi se nevjerojatno dopada, tko je to?'.

Vivaldijevu "Cum dederit dilectis" je otpjevala stalna Tenina suradnica Azra Injatović s nevjerojatnim opernim vokalom kakvog nikad prije od nje nismo čuli na ranijim SCH radovima, te mi je stoga uistinu bilo nevjerojatno za čuti da ona može tako kvalitetno pjevati. Kaže moja susjeda (pjeva sopran 4 oktave ako kome što to znači), da je Azra fantastičan mezzosopran, frekvencije joj ne idu previsoko do D2 i da je fenomenalno skinula ariju za potrebe ovakvog benda. Sad tu nema potrebe švrljati u daljnje analize, stručnjak je rekao da je ovo savršeno, a ja ću kao underground znalac-telac samo dodati: prateća glazba je neopisivo lijepa u svojoj jednostavnosti (kaže susjeda da bi tempo mogao biti neki adaggio). Pjesma je komponirana samo za električnu gitaru i synth koji oponaša orkestar, ali majko mila, kako dobro oponaša orkestar! Kao da je gitara u funkciji violine, pa zabruji sa distorzijom, a orkestar plovi svojim snenim tempom mic po mic i uvlači se u sve pore da sam ostao zabezeknut ovom skladbom koja je bolja od svih onih Stingovih preseravanja sa kraljevskom simfonijom, a recimo, negdje je u rangu Gabrielovog "Scratch My Back" albuma. Fantastično!

Druga 'šolja čaja' koja nije za svakoga na ovom albumu je završna "Se tu m'ami", kratka trominutna klavirska obrada A. Parrisotti/ Pergolesija koja je po svojim performansima sonata za vokalnu ariju. Azra izuzetno kvalitetno pjeva, a ovom prilikom je i svirala klavir s osjećajem i senzibilitetom kakav se i očekuje od vrhunskih umjetnika. Imao sam prilike slušati Pogorelića, te znam o čemu trabunjam. Ovo je genijalno!!!

Osnovni dio albuma čini samo 5 kompozicija koje su napravljene kao standardni kućni rad jer u Sarajevu nema neki dobar (i jeftin) studio gdje bi se mogao kvalitetno snimiti bend, pa je Teno po tko zna koji put upregnuo vlastito kljuse i bavio se detaljima u tančine ne smetnuvši niti jednog trenutka s uma da se drži svoje visoko pozicionirane strategije u kojoj ne upada u nikakvu zamku mainstreama ili sarajevske škole rocka. On i dalje zvuči fantastično samo sa svojom gitarom koju je ovdje podebljao sa bas gitarom, te odlično prilagođenom ritam mašinom koja može čak i zavarati da je riječ o pravim bubnjevima, a tu su u igri i klavijature, tako da cijeli album odiše minimalističkom Joy Division atmosferom.

Naravno, glavni akcent su i dalje hipnotički melodični transovi koji se valjaju iz pjesme u pjesmu, pa tako u uvodnoj, veoma romantičnoj, a na koncu i veoma mračnoj "Water feed water" uz umjereni plesni tempo dance-rocka/post-punka pruža zadovoljstvo vrlo slično efektu Interpol protegnuto na 7 minuta. Gitarica fino svira, ponekad zazvuči kao bisernica koja 'plete', u jednom momentu zazvuči kao saksofon, a taj cijeli šarm kojeg Teno sa svojim ultrasenzibilnim vokalom donosi podsjeća na neshvaćene velikane poput Current 93, Coil i Nurse With Wound (pa i na Yo La Tengo), mada je s glazbene strane to vrlo zapetljana priča nalik na kraut-rock. Naslovna "Glut" je vrlo čudna i tmurna balada koju pjeva Azra svojim normalnim 'clean' vokalom na njemačkom jeziku, a može stati u red nekih rafiniranijih psycho kompozicija The Cure iz 80-ih godina. Pjesma sama po sebi seže i do post-rock/doom elemenata, posebno zbog osebujnih solaža i vrlo laganog tempa. "Pin'em all on your prick" je tipičan križanac mračnjaštvom i melankolijom opaljenih sintagmi Cave-Cohen-Tindersticks i vjerojatno će zbog toga biti najbolje prihvaćen komad albuma, osobito zbog uvodnih stihova 'svi te vole kad si sretan (ili kad si mrtav)', te završnog dijela pjesme koji iznenada kreće u reggae/dub maniru. Za sve poklonike istinskog art-rocka, Teno je ovdje pripremio "In the wake of the Crimson King", instrumental u trajanju od 6 minuta koji potpuno dočarava senzibilitet velikog Robert Frippa koji je danas, nažalost gotovo zaboravljen. Skladbu je prilagiodio u svojevrsnom industrial maniru, tako da ne bi bilo zabune ako netko očekuje onu veličanstvenu produkciju iz 70-ih... Ovdje uistinu vrijedi slušati gitaru šta to ona priča i govori uz pratnju ritam mašine (slušati sakrivene poruke!). Zadnja u niski ovih bisera je provokativna "Piss of to where you once belonged" koja mene inače podsjeća na psa ljubimca koji se obavezno mora pomokriti na svakom ćošku, no u ovome slučaju je sofisticirana r'n'r priča za dugosežno razglabanje i jedna je od onih 'razjebanih' tema o SCH gdje nema nekakvih pravovaljanih odgovora. Tema se proteže lokalno na Sarajevo, studente koji svake nedjelje vlakom pristižu u grad, sponzoruše, idiotizam i općenito sumornu situaciju u kojoj vlada siva dosada, te je veoma velika kritika društvenog mentaliteta. Eh, da ne zaboravim spomenuti, pjesma je skoro hard-rock/sympho zvuka koji ima i neki čudnovati dojam doom/bluesa. Katkad se ovo može učiniti veoma bolesno, perverzno i uvrnto, poput Soundgardenovog klasika "Slaves & bulldozers". Vidiš vraga, oni su uspjeli, a SCH nisu niti u svojem dvorištu, koji je to peh...

Očito je da Teno unatoč iznimno visokim kreativnim potencijalima koje ima već dobrih 30-tak godina nikako ne želi prodati 'dušu vragu' za 5 minuta slave i okusiti čar Bregovićevih zadovoljstva. Nevjerojatno kako je Teno dosljedan umjetnik koji nikoga ne 'ferma' niti 5%. Originalan i jedinstven u toj izmanipuliranoj i nesložnoj Bosni koju su nedavno isključili i iz fudbalskih takmičenja Fife i Uefe. Mogli bi samo zaplakati od srama, stida i individualnog potenciranja unutarnje patetike pred ovako velikim stvarateljem kojeg nažalost gro alternativne publike ne primjećuje. Ja ne znam šta bih trebao napisati... da je on Tom Waits, Nick Cave, Einsturzende Neubauten, reinkarnirani Ian Curtis? Pa da netko osim onih nekoliko stotina ljudi koji ga slušaju shvati da je riječ o genijalcu koji s 'malo' napravi 'mnogo'.

Kapa dolje majstoru.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 10/04/2011