Najmoderniji alternativni rock. Bend dostojan svakog respekta. Tko su i što su sad pa ti Kinky Yukky Yuppy?

Kada sam prvi put slušao ovaj rad pomislio sam da je riječ o Infra-Red koji su se ponovno okupili i napravili album na engleskom jeziku. Toliko je dobar da sam mu odmah dao čistu desetku bez ikakvog znanja o bendu!

A kad sam dobio fizičko izdanje cd-a, grozno sam se razočarao njegovim dizajnom. Omot je toliko loše dizajniran sa neupečatljivom kombinacijom crno-plavih boja iza kojih se jedva razaznaje što na njemu piše da će vjerojatno odbiti svakog potencijalnog kupca kada ga vidi na policama. Na sreću, to je jedina loša mana albuma... Okey, tu je i totalno blesavo ime benda o kojem ne vrijedi raspravljati, no tko zna, možda baš upali. Kinky Yukky Yuppy se brzo i lako pamti, ali je posve glupo kao primjerice Bow Wow Wow, Red Hot Chilli Peppers, Chumbawamba, Yeah Yeah Yeahs i apsolutno ništa ne govori o tome kakav bi se bend iza njega mogao nalaziti. Po materijalu i zvuku jako je teško zaključiti da ovo nije bend sa engleskog govornog područja. Djeluje kao engleski bend, ali Englezi već jako dugo vremena nemaju ovakve bendove (posljednji su bili Muse i Placebo, a noviji je otprilike Biffy Clyro), već Amerikanci i Kanađani koji su alternativni rock sa post-grunge predznakom objeručke prigrlili isporučivši nisku vrlo sličnih izvođača još tamo od vremena A Perfect Circle, QOTSA i At The Drive-In sve do Killersa i Breaking Benjamin, te brda novih imena poput My Darkest Days, Rev Theory, Three Days Grace, Red, Third Day, Default, Trapt, All That Remains...

A bend je, da ne povjeruješ - francuski. Iz Normandije, gradića Evreuxa gdje su startali kao kvartet u sastavu Joromi Tomczyk (vokal, gitara), Mathieu Tomczyk (gitara), Wilfrid Delozier (bas) i Camille Auclair (bubnjevi). Njihov izdavač M&O Music uopće se nije potrudio pripremiti nikakav press, a niti bend na svojim web-stranicama nema nikakvu detaljniju biografiju, tako da se o njima ne zna ništa. Okey, tu je zato album, snažan, moćan i uvjerljiv koji govori više od bilo kakvih biografskih lamentacija.

Uz sve one navedene američke i kanadske, te nekolicinu britanskih bendova, Kinky Yukky Yuppy ne zvuče nimalo šitoidno, hibridno ili silovano alternativno kao cijela niska imena koja se povode za trendom revivala grunge/post-metal/hard-rocka. Oni koji poznaju Infra-Red iz Bosanskog Novog i upili su u tanane njihov jedini album "Intenzivna crna", ovdje će pronaći gotovo isti spektar zvuka, pjesama i specifičan senzualni vokal u obliku frontmena Joromija koji je i mene zavarao da se radi o nekoj novoj Bajsovoj inkarnaciji benda. Elem, tu su sjajne pjesme, impresivan raspon gitarističkih distorzija, osebujnih melodija, snažnih eksplozija, dinamičkih tenzija, višeglasnih vokalnih nadmetanja i povremenih progressive elemenata sa kompleksnijim aranžmanima koji Kinky Yukky Yuppy automatski izdižu iz cijele serije alternativnih rock bendova. Namjerno ne želim spominjati termin indie-rock jer on automatski mnoge asocira prvo na Pixies, The Strokes, Arcade Fire i The National s kojima ovaj bend nema ništa zajedničko. Ovo je sjajno djelo kojem se vrijedi vraćati i vraćati jer ponovno oživljava iskonski duh r'n'r-a u suvremenom obliku kakav je zamro utrnućem grungea sredinom 90-ih. U određenu ruku, ovaj zvuk jeste nešto mekši od Nirvane, popističniji je, ali ništa slabiji po svojoj težini.



Pjesme protežiraju nisku sjajno osmišljenih aranžmana u kojima je teško predvidjeti kamo će se uputiti. Svaka uglavnom ima žešće gitarske riffove, mekše i tiše djelove koji su katkad profilani harmonijama klavijatura i snažan ritmički šus bubnjara Camille Auclaira. Vokal Joromija je uz senzualno baršunasti bariton impresivnih dometa sa visokim falsetima i s druge strane vriskavim, poprilično grubim, ali ne i metalskim growlom. Prve dvije skladbe "Ugly" i "Happiness" su hitoidni emotivni ubodi, "Slow falling" i "Behind your smile" su balade s veoma lijepim gitarskim solom, a potom se nižu sve sami biseri od kojih ne znaš kojega bi izdvojio u prvi plan. Ima ponešto 'popa' u rasplesanim "Disco stu" i "Time we've wasted", te elegičnoj "Not the same", ali se nekako čini da su najoriginalnije one skladbe u kojima razvijaju aranžmane dulje od 5 minuta poput laganih "H.o.t.s." i "Escape" u kojima se mogu očitati sintagme Tool, zatim atmosferična balada "I try", te završna, najkompleksnija "Come to me". Kroz kompozicije pokazuju fantastičnu instrumentalističku sposobnost različitih tretmana pri čemu prednjače gitare oblikovane finim spektrom i izborom boja, tako da već nakon 2-3 pjesme potpuno zaboravite glupo ime benda i grozan omot albuma. Također, svaka pjesma ima posve drugačiji pristup što pokazuje izuzetnu fleksibilnost benda da neprestano mijenja percepcije od grunge do natruha hard-rocka, progressiva sve do popa i laganih psihodeličnih segmenata. Lirski su veoma emotivni, romantični, no ne i patetični, te točno pogađaju u srce sa svojim temama koje ponekad eksplodiraju sa naletima stihije bijesa, frustracije, mržnje i razočarenja, osobito u pjesmi "Far away from me".

Premda je album u Francuskoj službeno objavljen 11.X 2010., njegova transparentnost je vezana za 2011., pa ga komotno stavljam u izbor najboljih za tekuću godinu. A vi, kako želite... Propustite li ovaj album, izgubili ste 60 minuta najfinijeg suvremenog alternativnog rocka koji u tančine definira taj pojam.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 28/03/2011