Tide ili The Tide? Dva rock benda istog imena; oba imaju tri albuma, slične vokale, pjevaju na engleskom i dolaze iz dežele. Kakva zbrka! Ovi The Tide su nešto kompleksniji i pokazuju stanovite progressive-rock tenzije.

Ovaj bend će, vjerujem, mnoge zbuniti jer je nevjerojatno da u Sloveniji rade dva rock benda s istim imenom. Pazite sad: Tide je onaj post-grunge/ hard-rock kvartet iz Ljubljane kojeg je svojevremeno gurao MTV Adria u vrijeme njihova prva dva albuma "Seven Days" (2005) i "Nothing To Lose" (2007), a The Tide su rock peterac iz Kranja koji je nešto drugačiji po zvuku, ali može navesti da je riječ o ovome prvome sastavu jer su vokali veoma slični, te oba pjevaju na engleskom jeziku i imaju po tri albuma. Ja sam posve uvjeren da se radi o onim Ljubljančanima prilikom prvog preslušavanja ovog albuma "Kings Of The Hill" ostao poprilično zbunjen naglim zaokretom zvuka i pomanjkanjem hard-rock/ grunge energije. I pošto mi vrag nije dao mira, iskopah ona dva prva albuma i vidi totalne konfuzije: pa čekaj malo, to nisu isti bendovi, imena članova su posve drugačija, oni prvi nemaju klavijature, a ovi imaju.... Kada se priberete od početne zbunjenosti i rasčlanite pojmove Tide i The Tide možete opet ostati u nedokučivom 'sosu' zašto i kako oba benda imaju ista imena. Ovi, o kojima je riječ, dakle The Tide po svemu sudeći imaju otprilike isti staž kao i Tide koji su osnovani koncem 90-ih godina, te također imaju stanovitu potporu MTV koji im je promovirao video za pjesmu "Snow!". Jao, kakva konfuzija...

Elem, "Kings Of The Hill" je solidan album kojeg otvara najčvršća rock skladba "Midnight shooter" sa stanovitim stoner prizvukom i psihodeličnim backgroundom kojeg filaju gitarist Janez Šter i klavijaturist Dreje Pogačnik. Naredna "Decline" sa režavim vokalom frontmena Tomaž Štulara podsjetiti će na Iggy Popa, a glazbeno na pop-rock epohu new-wavea otprilike iz vremena Iggyijevog albuma "The Idiot". Pjesma je začinjena ženskim pratećim vokalima i klasičnim pub-rock zvukom klavijatura, te može prizvati u sjećanje i poneki Bowiev uradak iz otprilike istog vremena, cirka 1975-1980. "Shine" je opet mekši pop sa indie-rock korijenima koji po svojoj dance strukturi dovlače djeličak duha Arcade Fire, a od balade "Letters from the other side" kreće nešto kompleksniji dio albuma. Nošena melodijom akustične gitare, pjesma se pretvara u finu The Rolling Stones honky-tonky atmosferu s povremeno naglašenim riffovima, sitnim solažama i ugodnim harmonijama klavijatura nalik na starinski zvuk Hammonda. Minimalistički strukirana "Ready to go" dovlači klasični indie prizvuk sa post-rock/ brit-pop šlihom (od Radiohead do The National, otprilike), a pečati je ubjedljivo emotivan i izgarajući Tomažov vokal, a ambijentalni instrumental "Monday sleeper" sa snenim synthovima, klavijaturama i elegičnim refleksijama gitare prisjetiti će na sjajne dane Roxy Music. Kompozicija ima određeni progressive/ sympho akcent sa bogatim aranžmanom u kojem se kao iz dubine naziru odjeci oboe Andy Mackaya. Spomenuti singl "Snow!" umješno se nastavlja na snenu atmosferičnost sa laganim ritmom, brojnim pasažima klavira i gitare, te emotivnom romantičnom lirikom, a onda u "The call" iskače klasični dance-rock koji je baš proizašao upravo od Roxy Music prototipa. Pjesma može komotno 'sjesti' u rasponu od Bowiea, U2, Simple Minds do Editors, Arcade Fire i Duran Duran, te svojim psihodeličnim ugođajem i kraćim klavirskim intervalom u središnjici pokazuje i elemente sympho/ progressive pristupa. Naslovna "Kings of the hill" je u tom pogledu pravi progressive-rock komad s kompleksnim aranžmanom punim dinamike koja je tempirana bombastičnim basovima Dejana Ostermana i raznolikim gitarskim intervencijama, a posebnost joj daju protestni, a pomalo i ratničko-opozicijski stihovi, te uvodni i završni odjeci crkvenih zvona. Vrlo dobar efekt upriličili su u još jednom progressive/ sympho komadu "Do you worry now?", ovaj puta u laganom tempu koji je oivičen refrenom sa zborskim vokalima nalik na Queen zahvate iz 70-ih pri čemu se ne može zaobići neopisiva asocijacija na "Bohemian rhapsody" plus Anathema minimalistički prog stil. Završna "We keep you alive" u klasičnom solo klavirskom maniru s malo potpore akustične ritam gitare taman legne kao 'outro', no nekako se od aranžmana očekivala gudačka orkestracija ili barem nešto nalik na nju.

Ali, sve u svemu, ovo je vrlo dobar album pun šarma i raznolikih kompozicija sa finim glazbenim riješenjima koja podjednako pokazuju zrelost benda da se uhvati u koštac sa kompleksnijim strukturama progressive/ sympho ostavštine i suvremenim indie zvukom. Veoma ugodan Tomažov vokal pun senzibilnosti, te gomila melodičnih intervencija klavijatura i gitara kroz uglavnom melankolične slow-down i mid tempove osvajaju na prvu 'žogu'. Onaj tko ih ovdje po prvi puta sluša može s pravom pomisliti da je riječ o nekom novom američkom ili britanskom neo-progressive/ indie bendu koji zastupa pop-rock formacije, stoga na bend i ovaj album vrijedi posvetiti 45 minuta pažnje.

I, da se ne zaboravi - The Tide nisu oni Tide.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/02/2011