Teško breme drugog albuma odgađalo se pune tri godine. Nije lako nadmašiti proslavljeni prvijenac "19" (2008) koji je rasprodan u gotovo 3 milijuna primjeraka iznjedrivši četiri velika hita "Hometown glory" (UK no.19), "Cold shoulder" (UK no.18), "Make you feel my love" (UK no.4) i nezaboravni "Chasing pavements" (UK no.1, USA no.21).

Danas Adele Laurie Blue Adkins sa 23 godine pokazuje nešto zrelija razmišljanja u tekstovima koje je kao i na prvijencu sve sama napisala, a ovdje se ponovno pronašla i jedna obrada, The Cure - "Lovesong" u akustičnoj bossa nova - session varijanti podebljanom sa orkestracijom (na debiju je bila Dylanova "Make you feel my love"). Kako je sama izjavila, pjesme su joj i dalje vezane za otprilike iste teme, ali u drugačijem raspoloženju prikazujući relevantan emotivni svjetonazor koji dolazi s godinama. To su i dalje sjetne, katkada ljutite, pa melankolične, nostalgične, pomalo patetično - ispovjedničke preokupacije koje su u nekim slučajevima bolno, pa čak i pretjerano iskrene pjesme o raspadu emotivne veze, no najjači adut jest njezin fantastičan vokal s kojim pečati svaku kompoziciju u nezaboravnom evergreen maniru i uvlači slušatelja da duboko zaroni u stihove. Pod producentskom palicom čak šestorice provjerenih majstora među kojima je i Rick Rubin, nanizana je zbirka potencijalnih hitova koju otvara prvi singl "Rolling in the deep" (producirao Paul Epworth) u iznenađujućem oldshool soul-rock/blues stomper maniru s grandiozno bijesnim Adelinim gospel vokalom. Pjesma je pojačana čvrstim rock tempom i djeluje kao da je proizašla iz nekog The Rolling Stones rukopisa ranih 60-ih kada su radili obrade crnačkih blues, soul i r'n'r autora. U otprilike sličnom maniru urađena je i 'osvetnička' "Rumour has it" koja pokazuje laganiji odmak u rockerski nabijen plesni soul/blues koji će vokalno podsjetiti na Janis Joplin i Wandu Jackson sa backgroundom nalik na čuvene Phil Spectorove zvučne kulise sa 'claphands' odjecima, aranžmanom u kojega je satkana gitarska surf dionica, orkestracija i kratka piano minijatura Neil Cowleya, jazz pijaniste koji se u pop vode vinuo zahvaljujući suradnji sa Brand New Heavies, Gabrielle i Zero 7. Cowley na albumu ima još dvije zapažene role u pjesmama "Turning tables" i "Take it all", skladbi sataknoj samo za solo piano i prateći zbor. Adele se svoje akustične gitare hvata tek u country-soulom okupanoj baladi "Don't you remember" i ranije spomenutoj obradi The Cure. Od preostalog repertoara valja izdvojiti vrlo lijepu blues-soul skladbu "I'll be waiting" koja opčinjava emotivnom dinamikom i pratećim duhačima, zatim "Set fire to the rain" pod primjetnim utjecajima U2 i Coldplay sa raskošnim gudačkim aranžmanom i završnu piano laganicu "Someone like you" u kojoj je minimalistička struktura prevagnula u korist ljepote standardnog obrasca pritajeno obećavajući da Adele ima dovoljno kreativnosti i za koncert samo u pratnji klavira.

U vrijeme kada se pop glazba svela na beskrvno seksističko mlatarenje sa contemporary r'n'b inačicama, dubstepom, electro-popom i retrom svih mogućih vrsta, "21" dolazi u pravi moment pokazujući da još uvijek ima nade za odlične emotivne pop pjesme. Spram ovog grandioznog albuma, njen proslavljeni debi ostaje miljama daleko i danas se doima tek samo kao fantastičan pop skok u mainstream. Ovo je nova Adele, tri godine starija koja djeluje kao da je prerasla barem 2-3 pop generacije i ako je suditi po ovome rapidnom napretku, sve ono što ova blijedoputa vlasnica iznimno emotivnog crnačkog vokala mora i treba isporučivati u budućnosti jesu samo fantastične pjesme. Letvica je visoko podignuta - sve što će doći ispod prosjeka slobodno se može smatrati razočaranjem.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/01/2011