Boduf Songs? Ne govori mnogo? Tamna strana engleske indie scene koja dolazi u KSET 21.III 2011.

Iza ovog imena stoji oneman band Mat Sweeta iz Southamptona (Engleska) koji je znan uglavnom po onim krugovima indie-rock scene koja prati autore poput Ben Chasnyija, te njegove projekte Basalt Fingers ili Six Organs Of Admittance koji su nam ne tako davno gostovali na N.O.Jazz Festivalu.

Mat je prvo radio d.i.y. izdanja pržeći cd-ove za sebe i poznanike na kojima je kombinirao laptop elektroniku i gitaristički heavy rock, a onda je odlučio osnovati vlastitu etiketu Bluebaby Recordings s kojom se baš ne može pohvaliti da je uspio ostvariti nešto više osim vlastitog prvijenca "Boduf Songs" 2005. Ostavivši se čudnovatih eksperimenata, proširio je asortiman instrumenata na akustičnu gitaru, cimbule, violinu, dječji piano, klavijature..., te je u kombinaciji sa elektronikom i gitarskim distorzijama počeo raditi koherentnije i kompaktnije radove objavljujući ih za glasoviti američki Kranky Records iz Chicaga koji u svojoj kolekciji ima primjerice Deerhunter, Labradford, James Plotkina, Godspeed You! Black Emperor, Windy Weber... Za potrebe koncerata okupi prateću ekipu u relativno klasičnoj postavi sa gitarom, bubnjevima, basom i kompjuterom.

Njegova glazba je opisana kao sunčano englesko popodne kada nema kiše, a protkana je psihodelijom, melankolijom i uglavnom laganim ambijentalnim ugođajem kojeg nazivaju doom-folk. "This Alone Above All Else In Spite Of Everything" mu je zvanično četvrti studijski album, te je po mnogim kritičarima najbolji u njegovom opusu, a u ovom slučaju se bazira na temama o smrti, tami i potrazi za životom i svjetlosti. Premda uvodna klavirska pjesma "Bought myself a cat o nine tails" ima sadističke stihove o nanošenju teških tjelesnih ozljeda 'moj čekić osjeća poriv/ da li da si isčupam nokte/ ili razbijem jedan od obraza', u principu se radi o čistoj šali na račun depresija i frustracija.

Sa usporenim taktovima ritam mašina, laganom elektronskom podlogom i sa mnoštvom gitarskih arpeggio dionica, Mat kroz tijek albuma prikazuje sumorno jezivu i mrtvačku fantaziju sa ambivalentnim relacijama koje proteže sve do svemirskog nasilja i očaja, ali u svemu tome ima neodoljive ljupkosti poput nekadašnjih Arab Strap ili njihovog frontmena Aidan Moffata koji je potpuno perverzne teme znao mrtav-hladan otpjevati kao da se radi o ispijanju svakodnevne šalice čaja. Osim snažnog i frustrirajućeg sadističkog uvodnika, ovdje se uz 8 pjesama nalaze barem dva sjajna komada u kojima se vidi da Mat ima nevjerojatan talent za prikazivanje bolesnih tema u posve romantično izvedenim frustracijama. Prva od njih je lagana polu-elektronska "Absolutely null and utterly void" u kojoj se postavlja u poziciju ukletog čovjeka kome je sve u životu zgaženo, a druga akustična neo-folk/ post-rock komadina "The giant umbilical cord that connects your brain to the cen" od skoro 8 minuta koja je poput vlastitog čistilišta u kome Mat traži iskupljenje za grijehove. Ali, pravi pogodak albuma je moćna "Decapitation blues" koja traje gotovo punih 7 minuta, a prikazuje Mata koji se transforimira u zombija i traži žrtve hodajući od vrata do vrata. Početni dio pjesme je elektronskog minimalističkog karaktera, a nakon dvije i pol minute prvo slijedi lagano ritmičko 'zatjeravanje' s ritam mašinom, te oko treće minute punokrvni industrial-rock sa snažnim distorziranim funk basovima i velebnom apokaliptičnom post-rock atmosferom poput naših gore listova - Claymore, Man Zero i novosadskim DreDDup.

Ritualni aspekt kojeg Mat neprestano ponavlja iz pjesme u pjesmu nameće se kao fabula u kojoj je sve tamno, tmurno i posve blijedo s tek ponekim svjetlucavim melodijama na očajno frustrirajućim lirskim horizontima. Njegov vokal je više u maniru šaptavog spoken-word naratora i manjka mu klasičnog 'pjevanja' kakvo je primjerice koristio u pjesmi "I have deciced to pass through matter" pod očitim vokalnim utjecajima Thom Yorka i Matthew Bellamyija. Međutim, diskutabilno je kako bi te pjesme funkcionirale u melodijski otpjevanim tonalitetima jer je očito da su priređene kao recitatorske i polumelodične vokalne teme, a vjerojatnost da bi izgubile puno toga u rukama i glasnicama nekih drugih, jačih i prodornijih, pjevača je velika i upućuje na mogući debakl. Ovako kako jeste, originalno je.

Mat Sweet očito voli djeliti radni i kreativni prostor sa vlastitim demonima, začahuren je u svojem skromnom kutku, ali ovo što radi je veoma impresivno. Samom sebi vjerojatno nije udoban, kao što si nije bio niti samom sebi ugodan Ian Curtis, no djelo je transparentno na veoma široki auditorij, te je koncentrirano s velikom pažnjom na inteligenciju i vrlo tmurne emocije.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/01/2011