Za konac 2010. godine berlinski Nonine Recordings ponudio je dva vrlo kratka EP-ija od kojih posebnu pažnju valja obratiti na crnoputog londonskog Tshaku.

RAEL - Frame 1-3 (2010, Nonine Recordings)

Mada u press materijalu ima podosta toga navedenog, ovaj 11 minuta kratki EP sa tri instrumentalne kompozicije i ne pruža posebna uzbuđenja kao ranija ostvarenja sa ove berlinske etikete. Naime, ovdje je riječ o duetu David Minora i samog gazde Me Raabensteina (iliti Slowcreama) koji su pokušali napraviti nekakvu elektronsku skulpturu koju su prozvali 'crafty-taffy'. To su tri poluplesne, lagane i ritmički poprilično razbijene kompozicije u čudnovato procesuiranom dubu kojeg su opet nazvali pretkambrijsko istraživanje glazbene poruke. Melodije nema, samo niz sitnih glitch efekata i monolitnih harmonija u prve dvije skladbe "Kubrick Me Girl" i "Montrose", dok je treća "The sperm song" pod sitnim utjecajem reggae/ trip-hop ritma sa učestalim vokalnim loopom 'hugh'. Sadržajno, pjesme su vrlo siromašne i sva koncentracija im je bazirana na eksperimentima gdje su mogli ubaciti što god im je palo na pamet.

Međutim, iza ove podosta čudnovato sklepane materije evidentno je da duet, a i njegovi članovi kao samostalni artisti traže svoj adekvatan izraz u kome teže ka definiciji stila. Za sada je to, koliko se čini još uvijek samo pronalaženje formata koji po svojim specifikacijama ima neki čudnovati miš-maš Kraftwerk, trip-hopa i glitcha, a po ove tri skladbe se ne može otkriti njegov pun sadržaj. Ovo je tek prvi od tri najavljena EP-ija i vjerojatnost je da će priča biti cjelovita kada se kompletiraju naredna dva.

TSHAKA - We (2010, Nonine Recordings)

Drugi EP nije niti malo toliko sofisticirane prirode poput projekta Rael i sjeda odmah 'na prvu loptu'. Tshaka Menelik Imhotep Campbell je novo otkriće Nonine Recordings, a radi se o tamnoputom solistu koji momentalno živi u Londonu i glavna preokupacija mu je slam-poezija. Ima dva ranije objavljena albuma koje je promovirao nastupajući po koledžima, kazalištima, prodavaonicama i na različitim lokacijama prvenstveno po Americi nastavljajući riječ i djelo Malcom X-a, Bob Dylana, Sai Babe, Pabla Nerude..., a po ovome materijalu kojeg je uradio u kolaboraciji sa Me Raabensteinom dojam je u tančine blizak legendarnim The Last Poets http://www.terapija.net/najawa.asp?ID=9730
.

Raabenstein je vjerojatno kompletan autor glazbe koja Tshaki služi samo kao podloga za njegov spoken-word izričaj, a oblikovana je u elektronskim afro ritmovima od kojih je "Spit" u izrazito plesnom minimalističkom funk/ techno-trance maniru kao da je sampliran sa albuma "Remain In Light" Talking Heads. A što se tiče Tshakine lirike, to su bučna razglabanja na relaciji društvo-politika-svjetonazor, ama baš gotovo identično slavnim The Last Poets. To nije hip-hop kao što bi se moglo naslutiti nakon prve skladbe, lagane "Archangel", već je nešto vrlo blisko političkom mitingu gdje govornik nije fokusiran samo na politiku, već na vrlo široki dijapazon tema. Ima se što čuti od Tshake. Prvo lirika, a potom i glazba.

horvi // 13/01/2011