Pisanje - složen je proces. Može se pisati iz glave, iz srca ili lijevom rukom. Neki pišu perom, neki bodežom po živim ili mrtvim tjelesima, neki po zidovima koristeći nečiji ugljenisani kažiprst, a neki se, opet, napiju pa lupaju kurcem po tastaturi. U latiničnom pismu od pišanja ga odvaja samo kvačica. Bez čuvene kvačice, uzaludan je posao.

Postoje knjige koje ste voljeli kao djeca, one kojih ste se grozili u osnovnoj i srednjoj školi ili na faxu, strastveni čitatelji imaju svoje omiljene kojima se rado vraćaju, ima onih koje su neophodne poput enciklopedija, rječnika ili atlasa, a bome ima i onih koje nitko ne čita, a i onih prosvijetljenih ljudi koji umiju čitati, ali u životu nisu pročitali niti jednu knjigu, pa čak niti neki priručnik o traktoru, o friško kupljenom frižideru, TV-u ili synthesyzeru u kome piše da je američke proizvodnje i da je za uključenje u električnu struju potrebno imati adapter na 110V. I onda si lijepo skuri skupi aparat samo zato jer nije čitao. A ima i onih kojima netko drugi čita i napomene uputstvo, no kako je ljudski misaoni sklop najkompleksnija pojava na Zemlji, pa i šire, dešavaju se kojekakve anomalije, devijacije, opstrukcije, gadarije i mnoge bedastoće koje samo čovjeku mogu pasti na pamet. I k tome, ima i onih koji mnogo čitaju, ali apsolutno ne znaju što to čitaju. A ima i onih suvremenih zapadnjačkih kompjuterskih hipstera i hrvatskih turbo-folkera koji jedva da i znaju čitati latinicu, a o ćirilici pojma nemaju, ah, a što s njima? I ne samo s njima? U zvijezdama piše da je čovjek biće krajnje nesavršeno, niskih nagona, velikog prostakluka i da mu se pomoći ne može, da je stvoren za rad više nego za saznavanje, te da u njemu ipak više vlada nagon nego li duh, tek ponekad sposoban da pronikne u misteriju postojanja.
Zvanično drugo literarno djelo srpskog fantastičnog, pa i ponajboljeg i najoriginalnijeg književnika nove generacije 21. stoljeća, Dalibora Radovanca rođenog 1972. s momentalnim prebivalištem u vojvođanskom Futogu čiji je srpski književni na ijekavici nikako nije štivo za ijednu od spomenutih čitateljskih kategorija, pa čak niti za one strastvene koji će vam pobrojiti pravne trilere Johna Grishama, horrore Stephen Kinga, romane Stephenie Meyer ili navesti čuvene filozofsko-metafizičke klasike Goethea, Nitschea, Huxleya, Ouspenskog, Castanede, Borroughsa... "Besmrtni slučaj Sizifa H." je potpuno nekonvencionalno djelo koje napada čitatelja neobičnostima u svim pogledima i izbacuje ga iz stereotipne kolotečine po kojoj se čitaju knjige. Radovanac je namjerno sve pretumbao, izmješao i naoko stvorio potpuni kaos kakvog bi i najrevniji ljubitelji teških i zahtjevnih književnih formi najradije preskočili upravo zbog pomanjkanja klasicizma. Ne bih htio detaljizirati ovaj prikaz s nečime što ovdje ne postoji a sa čime se vjerojatno opterećuje ako ne svaki, onda barem svaki drugi čitatelj s poteškoćama u percipiranju otkačenog, lucidnog, nastranog, perverznog i bolesnoumnog štiva koje usput, nema niti nikakvih 'uputa za upotrebu' što je i jedna od ključnih postavki ovog djela. Samo ću navesti da je jedini orijentir pratiti stranice posebno označene rimskim i arapskim brojkama, da se nakon 60 stranica pojavljuje 16 požutjelih, unikatno sagorijelih listova u rukopisu zamackanih nečime što neodoljivo asocira na fekalije, te da je posljednjih 20-ak stranica kolažni epilog cijele fikcije uključujući impressum, bilješku o piscu i nešto nalik na recenziju nakon koje ostaju 3 prazna lista na koje čitatelj može pisati dojmove. Može čak i fekalijama ili ugljenisanim prstom, zašto ne? Samo ako razumije smisao ovog štiva. Bacati ih na papir bez aktivnog učešća je sramota. Autor bi volio da ga se nabacuje pogrdama. Uživa u tome. Jezik je virus. 'Language is a virus' - Dr.Lang, a valjda ste svi slušali i Laurie Anderson sa sličnom temom "In tango" davne 1984. (album ("Mr.Heartbreak"). Ako niste, moje saučešće. I pokojnom velikanu Lou Reedu koji je praktički i izmislio ovakav žanr underground terminologije. Sumnjam da su daleke 1971. rockeri izvan New Yorka znali što znači 'giving head' u pjesmi "Walk on the wild side". A to danas valjda znaju svi. Nije teško pogoditi, a ponajmanje učiniti.

Radovancu je itekako stalo da svaki čitatelj shvati smisao njegovog djela i nije od onih umjetnika koji će na spomen 'koncepta' reći 'serem se na koncept'. On je ovdje detaljno zakomplicirao pojam koncepta čak i onda kada se potpuno uroni u štivo, otkrije sistem po kome ga čitati i iskače iz svih pora kao vrlo opasna literatura za one što čitaju mnogo, ali ne razumiju što to točno čitaju. Nekoć davno, uoči raspada SFRJ jednoj mojoj djevojci sam ponudio da pročita Huxleyev "Majmun i bit", a nakon što ga je, pretpostavljam i pročitala, poslala mi je pismo s tekstom Ivana Slamniga "Neka se desi čovjek" kucanog na pisaćoj mašini i prekinula samnom očigledno smatrajući da sam potpuno lud, neuravnotežen, neukrotiv i paradoksan lik kojeg treba izbjegavati. Bolestan psihički i umno. Radovanac je jedan upravo od takvih freakova za kojeg će mnogi smatrati da ga treba izbjegavati jer ga ne razumiju. Isključivo svoj, no baziran na dubokom subkulturnom meniju koji uključuje kompletnu rock kulturu, avangardu, horor, te dakako, neosporiv smisao za inteligentni humor i vizionarstvo neophodne alternative kamo se književnost može uputiti paralelno prepličući nekoliko žanrovski nespojivih literarnih struktura poput romana, novele, riječnika, poezije, dnevnika, lječničkih izvještaja, rukom prepisanih pjesama nekolicine pjesnika s izabranim temama (Mićić, Bodler, Popa, Banjanin, Sinđelić, Oravec, Kundera, Lorka...), izrezaka iz novina i još koječega faktički po sistemu suvremene transžanrovske alternativne glazbe s elementima dokumentaraca i nečega što neodoljivo podsjeća na neke ponajbolje filmove Tarantina brižljivo pazeći da sve ostaje u domeni bizarne dramatičnosti. Shema ovog djela je s jedne strane i vrlo bliska 'lijepljenju' samplova, u najvećem slučaju njegovih originalnih, izvađenih preradaka i adaptacija iz ogromne enciklopedije ljudskih neuravnoteženosti, anomalija i povijesnih činjenica poput recimo hip-hop glazbe ranih Public Enemy koji su znali zašto su se borili tokom kasnih 80-ih. Tarantino je jako dobro skontao sampling hip-hopa i pretvorio ga u komercijalnu domenu. Sampling. To je skoro i najjednostavniji opis ove neobične knjige kakvu ovozemna literatura još nije imala, barem u ovakvom slučaju pokazujući rafinirani smisao autora za radikalne inovacije koje su, pak s druge strane istovremeno bliske i onoj čuvenoj elektro-akustici, primjerice John Cagea i Karl-Heinz Stockhausena negirajući smisao klasicizma u svrhu istraživanja adekvatnih mogućnosti samog pisanog teksta. Zanimljivo jest da je Radovancu poslužio jedan opće dobro znan slučaj Nick Cavea počevši od The Birthday Party preko The Bad Seeds s kojima se svjetski proslavio kao vedeta alternativnog rocka sve do Grinderman kojeg je napravio jer mu je bilo - dosadno.

I upravo je ta dosada, kako god je nazvali, Radovancu poslužila da osmisli unikatno djelo sastavljeno od niz neobičnih, grotesknih, morbidnih i perverznih komada kompleksno posloženih u iznimnu art kolekciju uglavnom jednostavnih i razumljivih složenaca s cjelovitom fabulom o navodnom psihički poremećenom glavnom liku Sizifu H. koji može biti svatko od nas nakon što je upio barem djelićak filma "A Clockwork Orange" (Paklena pomarandža). Cijelo djelo je jedna velika metafora kaosa koji nam se dešava ispred očiju i zahtjeva čitanje sa zadovoljstvom, te dakako razumjevanjem, no njegov pravi oblik se stvara tek nakon pročitanog i tjera da ga se ponovno ide čitati i analizirati što se to ustvari točno dešava ovdje, odnosno, ovo nikako nije literatura poput beletristike, pa niti enciklopedije ili eseja koji se čitaju iz želje za znanjem ili uzbuđenjem. Ovdje je sve posve drugačije i vjerujte, nimalo nije, kako je Cave rekao za Grinderman - bilo mi je dosadno. Radovancu je itekako bilo zanimljivo pisati ovo štivo kao što je Throbbing Gristle ili Einsturzende Neubaten-ima bilo intrigantno raditi nešto posve novo i skroz drugačije u 70-im i 80-im.

Ako ovaj ne-roman, kako ga sam autor naziva uspijete usvojiti kao svoje osobno štivo kome će te se sa zadovoljstvom vraćati poklonite svojem partneru iz ljubavi, velika je pretpostavka da će te doživjeti slom. Ovo je opasna knjiga, a puna je zajebancija i inteligentnog humora u kome se osjeća da jedino ono što nam svima treba jest ljubav i razumijevanje. Radovanac se maksimalno uronio u sistematizaciju i detaljiziranje našeg ljudskog nereda i psihičkog smeća sofisticirano ponirući u osnovu ljudskog postojanja preko abnormalne burleske poremećenog degenerika. On nije lud niti šenuo s mozgom, fabula je posve sumanuta (Šarlo Akrobata - "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..."), te mogu samo reći da ovakvu ludu i otkačenu knjigu u životu nisam čitao premda sam u skoro 50 godina života čitao, slušao, doživio i radio sve i svašta.

Mislim da je "Besmrtni slučaj Sizifa H." čak i iznad toga. Pisani fenomen vremena kome se treba vraćati i tumačiti ga s hiperaktivnim strastima.

'U glavama nam udaraju bolesne poezije
Rakijska se žeđa mjeri decibelom
Zahtjevajući horizontalan kontakt
Sa prošlošću
Ne smiju biti uskraćeni, usisavači duša
Ne smiju pasti
To je pitanje časti.

Nikada naviknuti
Na iznenadnost smrti
Nestali tako brzo
Kao slika na TV.
Bez programa.
Isključen.
Prazno.
Poruke nema.

Ti, koji umiješ zaustaviti svoje srce, ne čitaj dalje!
Ti, koji sumnjaš u snagu svoje duše, izaberi:
Ovdje odricanje i mir - tamo radoznalost i propast!'

Ja bih izabrao uvijek i samo uvijek radoznalost i propast. Nema veze. I to je veliki užitak. Bolje biti svjestan svojih jada nego se koprcati u kompromisima. Tim bolje ova fantastična knjiga sjeda. Samo je treba znati čitati i tumačiti. Nije crna magija, ali nije niti daleko od toga. Mijenja percepciju kad je pročitate i to mi se sviđa. Dalibor Radovanac je najbolji alternativni književnik na ovim prostorima i velika je vjerojatnost će te kad-tad naići na njega i shvatiti da ovu knjigu morate imati i percipirati barem ako ste shvatili Šarla, Neubautene i Swanse. Throbbing Gristle su druga priča, ali je također bliska ovome vrlo kompleksnom autoru.

horvi // 08/02/2015